www.archive-hr-2014.com » HR » L » LISINA

Choose link from "Titles, links and description words view":

Or switch to "Titles and links view".

    Archived pages: 260 . Archive date: 2014-09.

  • Title: Prenj
    Descriptive info: Prenj.. 26 Kolovoz 2013.. Hitovi: 841.. PRENJ – Zelena glava (2155 m/nv) i Otiš 2098 m/nv).. 8.. 8.. 2013.. Planina Prenj, usudio bih se reć, za naše je susjede mitska planina! Listajući u pripremi ovog izleta web stranice i razne blogove, svugdje opisi i slike te planine koje te jednostavno mame da se uputiš na nju.. Davne 1981.. prvi put mi je o njoj sa ushićenjem pripovjedal, danas pokojni, veliki opatijski planinar Boris Križan.. Želio sam proplaninarit Prenjem.. I nakon 32 godine ta mi se želja ispunila.. U četvrtak 08.. kolovoza uputili smo se u popodnevnim satima prema skijalištu Rujište, udaljenom 80 kilometara od našeg sjedišta u Konjicu, a u pravcu Mostara.. Naš je cilj tog dana bio planinarski dom na Bijelim vodama.. Prethodno rashlađeni vodom Neretve, te tog jutra boravkom u klimatiziranom Titovom bunkeru, lakše se podnosila enormna vrućina, koja je vladala i toga dana.. Staza do doma na Bijelim vodama većinom prolazi gustom šumom, tako da nismo osjećali visoku temperaturu zraka.. Trebalo je savladati 650 m nadmorske visine.. U središnjem dijelu staze naišli smo na žute plastične trake i table, koje te upozoravaju da je neposredna okolina staze minirana.. Jako neugodan osjećaj opasnosti u tako divnoj prirodi! Povremeno staza izlazi iz guste šume i na tim djelovima raste jako visoko raslinje sa ljepim cvjetovima.. Izlaskom iz jedne povisoke kotline dolazimo na zaravan na kojoj je smješten dom, a tamo negdje u daljini ukazal nam se impozantni masiv Prenja.. Trebalo nam je nešto više od 2,5 sata da stignemo do doma.. Dočekuje nas domaćin Sead, inače predsjednik planinarsko - smučarskog društva Prenj iz Mostara.. Ljepa je zgrada doma.. Ispričava se zbog uvjeta smještaja, dom je još uvjek u završnoj fazi obnove.. Nema struje, plin im je nestal, pa nan se večera kuha na vatre pored doma.. Lepo diši „kalandraka“ – kompir gulaš!.. Uz sam dom je šterna, ofriškujemo se i peremo čekajuć večeru.. Spustila se noć.. Gradska deca sigurno ne znaju kako izgleda mrkla noć va šume.. Mir i tišina.. Va dnevnen boravke naše dame poslužuju cjelu ekipu va mrake kojega probijaju čeone lampe i male svjeće postavljene po stolovima.. Krasna atmosfera, romantična, lagani žamor i izuzetno ukusna večera.. Ni va „Plaven podrume“ ni boje.. Nataša opet ji samo jabuki i zobene pahuljice.. Vođa  ...   šterni sa vodom.. Obskrbili smo se neophodnom vodom i nastavljamo prema cilju.. Polako se budi dan, vrhovi Prenja još su jako daleko.. Kika opet znalački vodi cjelu ekipu jednoličnim, al efikasnim tempom.. Nižu se dolina za dolinom, malo dole, pa malo više gore i tako stalno.. Krajolik je pravi alpski, put nas vodi između dva stjenovita masiva.. Sunčeva svjetlost se osjeća, ali nije direktno na našoj stazi.. Štite nas visoke litice s istočne strane.. Nebo bez i jednoga oblačića.. Rano dizanje donjelo nam je toliko potrebnu svježinu za završni uspon.. Tek zadnjih sat do vrha Zelana glava izloženi smo suncu.. Kako smo se postepeno približavali cilju, tako se ispred nas pojavljivao sve viši i viši završni greben Prenja.. Zastane ti dah od snage i ljepote.. Čovjek mora osjećat strahopoštovanje.. Završni uspon je gotovo okomit, staza nas odvlači na desnu stranu i prečenjem grebena Otiša dolazimo do sedla.. Prekrasan pogled na pređeni put i na drugoj strani na istočnu Hercegovinu.. Za točno 3 sta i 50 minuta svih 26 planinara dolazi na vrh Zelene glave.. Silazak natrag do sedla.. Denis, Tatjana, Dean, Kopriva, Kika, Mateo i pisac ovog članka ostajemo na sedlu, a 19 veličanstvenih kreće na Otiš.. U međuvremenu Tatjana ustanovljuje da u vodi koju smo jutros u mraku natočili plivaju mići crvi.. Umjesto B vitamina, sada dobivamo bjelančevine.. Ni to nije loše.. Povratak nije ništa laganiji nego sam uspon.. Sunce nemilice prži.. U koloni dolazimo ponovno do vode uz dom, ponovno punimo vodu, ali sada sa garzom zbog bjelančevina i dolazimo do doma, gdje nas Sead čeka sa ručkom, čajem i iznenađenjem – kolačima.. Rahatluk, tulumba, gurmašica.. Pozdravljamo se sa Seadom, krećemo put Rujišta.. Dolazimo do kombija, raspremamo se.. Dean prvi napušta bojište, odlazi u obližnju oštariju.. Zov vitamina B.. Cjela ekipa žurnim korakom kreće za njim.. Ljubitelji B vitamina otkrivaju dosad neponti B vitmin pod nazivom Jelen.. Životinja čudno djeljuje na ljude.. Tamara sva u panici, a nakon 2 Bvitaminska jelena, panično traži novčanik, osobnu iskaznicu, ruksak, torbu, klobuk.. Naravno, sve je bilo va kombije.. Nakon 10,5 sati pješačenja i pređenih 30 kilometara, dolazimo u baštu uz Neretvu u Konjicu na večeru.. Pita zeljanica i krumpiruša je na meniu.. Kratka šetnja gradom.. U gradu mravinjak, no o tome u nastavku putopisa.. IV.. dio -..

    Original link path: /index.php?option=com_content&view=article&id=115:prenj&catid=22&Itemid=276
    Open archive

  • Title: Hecegovina i Bosna
    Descriptive info: 27 Kolovoz 2013.. Hitovi: 764.. Boravak u Hercegovini svih šest dana bil je ispunjen cjelodnevnim aktivnostima.. I dolazak i odlazak nisu bili niš manje atraktivni i manje ispunjeni, nego sami pohodi na masive Čvrsnice i Prenja, te rafting.. Prvo zaustavljanje na kavu bilo je u Macoli, odmorište na autoputu prema jugu, uz obvezatno slikanje uz balzamiranega medota.. No, veći odmor i lunch paket bil je u Imotskom.. Stali smo na vrhu mjesta, uputili se pogledat Modro jezero, uz Crveno, sinonim gradića Imotskega.. Zastaje dah od ljepote prizora.. Tu ustanovljujemo da se više manje svi snabdijevamo planinarskom opremom kod istog dobaljača – Intersport McKinley, slikamo ih za staklenik.. Spuštamo se u centar mjesta, ručamo iz naših robnih rezervi.. Temperatura zraka jako je visoka, najava za nešto ča će nas pratit cijelo vrijeme našeg boravka u Hercegovini.. Krećemo u pravcu Risovca i Blidinjskog jezera.. Kratko se zaustavljamo, slikamo se uz jezero i krećemo dalje na polaznu točku za uspon do doma i vrha Veliki Vilinac.. Drugi dan, a nakon spuštanja u dolinu Diva Grabovica, zaustavljamo se u Jablanici, posjet muzeju „Bitka na Neretvi“ uz kratki sat povjesti o jednoj od proučavanijih bitki iz II svjetskog rata.. Bitka koja se izučava i predaje i na američkom vojnom učilištu West Point.. Temepratura je paklena, piće Radler popularno je i u Hercegovini, a kreće se i na prve ćevape, naravno uspješno.. Po završetku raftinga trećeg dana, Vijeće mudraca zaključuje da je glavni grad Federacije jako blizu i da bi bilo šteta ne vidjeti ga, oćutit duh orjenta.. Moje uspomene iz Sarajeva su već izbljedile.. Davno je to bilo, pred više od 22 godine, kada sam zadnji put bil na baščaršiji.. Šetnja i nostalgija za mladosti pomalo me preuzimala.. No, to više ni grad iz mojih uspomena.. Po mnogo čemu je drugačiji, a opet isti.. No, preustil san se šetnji, bozi, kafgi, kolačima iz snova, uz nezaboravnu baklavu.. Rasuli smo se po uličicama u manjim grupama, obilazili trgovinice, kupovali sitne poklončiće za doma, a neki su probali pušit i nargilu, a ki videt  ...   elite jednako iste! Vrlo ljubazan časnik potrudio nas je provest objektom, pokazat najinteresantinije djelove.. Objekat koji može izdržat atomski udara, gdje 350 ljudi u dubini od 180 metara pod zemljom preživi autonomno 6 mjeseci.. Tu su telefonske linije sa svim tadašnjim glavnim gradovima republika i autonomnim pokrajinama, sa svim sličnim i inim objektima.. Klima i danas besprijekorno radi i neophodna je za opstanak objekta.. Tu su sale za sastanke, spavaonice i sanitarni objekti, operacione sale, zubarska ordinacija, jednom riječju - mali grad.. Posljednji dan, dan povratka bil je rezerviran za posjet Mostaru i Međugorju.. Na zapadnoj obali Neretve još su jako vidljivi tragovi iz nedavne prošlosti.. Izbušene fasade i ruševine.. Prvo ča upada u oči je disproporcija cijena u odnosu na Jablanicu, Konjic i Sarajevo.. Tu se utjecaj turizma i brojnost stranaca jako osjeća.. Komercijalizacija na svekumu koraku.. Šetamo malim mahalama starega grada, a „padaju“ turska ( odnosno Bosanska kako bi rekal Sead iz Bijelih Voda) kagfa i nezaobilazna baklava.. Izlaskom iz Mostara i vožnjom dolinom Neretve, nižu se plantaža za plantažom vinograda čuvene hercegvačke sorte grožđa i vina Žilavka.. Tu na temu području sigurno ni problem sa sladkorom va grozju.. Kako smo se počeli dizat i napuštat dolinu Neretve, pogled na vinogradi se je lepši.. Dokle god pogled seže vide se beskonačni redi vinove lozi.. Međugorje je košnica i u sred podneva i po nesnosoj vrućini gužva je.. Impozantna je crkva Svetega Jakova, čija dva zvonika dominiraju mjestom.. Kratko smo razgledali samo mjesto.. Žal nan je ča nimamo više vremena, za obilazak mjestra ukazanja treba nekoliko ur.. Posebna je atmosfera ka vlada mestom.. Treba doć ponovno i na miru provest tu celi dan.. Mladi zagorci usred restorana sopu na gitare i tiho kantaju.. Pomalo neobična atomosfera.. Napuštamo Međugorje i par kilometar pred graničnen prelazon nailazimo na oštariju s velun terasun, i na janjca kega upravo skidaju sa ražnja.. Nastavak je logičan.. Nakon gotovo dve ure gozbe, pasujemo granicu, spuštamo se na autoput i uz kraća zaustavljanja, va Hangare smo na 10 večer.. Hercegovačka avantura je finila!..

    Original link path: /index.php?option=com_content&view=article&id=118:hercegovina-i-bosna&catid=22&Itemid=278
    Open archive

  • Title: Solunska Glava by Taliban
    Descriptive info: Solunska Glava - Makedonija.. 11 Lipanj 2013.. Hitovi: 871.. Kako smo osvojili vojnu bazu.. Budući da sam savijao tri životna gnjezda ,39 godina u Bjelovaru, 10 godina u Poreču i 10g u Rijeci i Matuljima moglo bi se reći da sam u u svom prvom životu imao dosta zanimljivih planinarenja i avantura.. Npr autostopom od Bjelovara preko Hvara i Pelješca do Đevđelije ili autostopom iz Bjelovara preko Logarske doline ,slapa Rinka do Titove štafete u Beogradu.. Danas ćemo pričati kako smo osvojili vojnu bazu na Solunskoj glavi u Makedoniji.. Kako u ono vrijeme nije bilo interneta svako naše planinarenje bilo je puno iznenađenja, vremenskih nepogoda i opasnosti.. Voljeli smo te makedonske planine ,makedonske pjesme ,makedonsku hranu i strumičku mastiku.. Iako je putovanje vlakom trajalo čitavu vječnost (cca 24 h) ništa nas nije smetalo da prestojimo od Zagreba do Skopja.. Koristili smo ferijalne popuste tako da nam troškovi putovanja nisu predstavljali velike izdatke.. Tako smo osvojili vrhove Đeravice 2656m na Kosovu, Šar planine 2747m, Koraba 2764m, Pelistera 2601m, Osogovskih planina 2252m i Solunske glave 2540m.. Naravno svaki put smo išli samo na jednu planinu.. Znali smo doći dolje ,vidjeti da je planina zatrpana snijegom većim od nas samih i okrenuti se nazad u Hrvatsku ,naravno ne gladni.. slika 1 Solunska glava.. Tako je jednom prilikom naš cilj bila Solunska glava.. Solunska glava se zove po grčkom gradu Solunu jer ga je navodno.. moguće za lijepa vremena vidjeti.. s vrha.. planine.. Dosta brojna ekipa hrabro se vlakom otputila u daleki Veles.. Iz Velesa cesta vodi u selo Bogomila.. Od Bogomile do planinarskog doma Čeples1450m uspon traje 4h.. Nisu to sve bili vrsni planinari već je bila mješovita ekipa.. Ja sam uvijek bio socijalan tip.. Jedan od njih od 120 kg znakovitog imena Pupi zadihao se na usponu prema planinarskom domu i u panici počeo vikati da će se vratiti, da 120 kila žive vage ne može više.. Ja sam preuzeo njegov ranac (nekad je netko nosio i moj ranac) , a Dina mu je dala ruku i izvukla ga do doma.. Uvjet za sve to je bio da viče „ja sam big pig“.. Slika 2 planinarski dom Čeples.. Naravno kao i dosta puta do tada planina je bila zarobljena u magli.. Domar nam je rekao da ne pokušavamo ići prema vrhu jer je gusta magla, a staza je opasna jer cijelo vrijeme vodi uz provaliju koja pada do Skopja.. Na završnom platou je vojna baza i vojska koja nedozvoljava uspon na vrh.. U sebi smo si mislili  ...   čitav napušteni grad.. Počeli smo dozivati stražu da nas uhapse ,ali mrtva tišina vladala je vojnom bazom.. Otvorili smo svaka vrata koja su se mogla otvoriti ,ali kao da je kuga opustošila taj grad.. Otvorili smo vrata jednog polukružnog bunkera i u njemu našli na tone hrane.. To je bio „magacin“.. U drugom bunkeru bila je municija u sanducima složena do stropa.. To je bio „arsenal“.. Zauzeli smo cijelu vojnu bazu bez ispaljenog metka.. To neuspijeva čak ni Chuck Norrisu.. Na kraju smo ipak upali u neku sobu gdje je radio radiotelegrafist.. Siromah se prepao.. Nije znao da li da se preda, da li da viče upomoć ili da se ubije da ga ne mučimo.. Kad smo ga zamolili šalicu čaja i „štambilj“ sa vrha ,malo se pribrao i otišao po pomoć ostavivši nam u rukama cijelu radio postaju.. Uskoro je stiglo još vojnika i neki podoficir koji je preuzeo od nas komandu nad bazom.. Kako je uspon bio naporan skinuli smo se da se roba malo osuši.. Neljubazni poručnik otvorio je vrata da se soba lufta ,bez obzira što smo mi bili u kratkim majcama.. Zamolili smo ga čaj i pečat što je bez savjetovanja sa štabom odobrio.. Uz to je čaj i naplatio.. Čim smo malo došli sebi „ljubazno“ su nas ispratili do ulaznih vrata i zamislili se nad svojom budnosti , straži i mogućim diverzijama.. Slika 5 magla se malo razišla.. Mi smo se lagano spuštali nazad.. Sad nam je provalija bila sa lijeve strane.. Bez provalije bi bili nigdje.. Nešto se magle i razišlo tako da smo vidjeli na nekoliko mjesta da staza kojom smo se uspinjali prelazi preko snježnih streha.. U domu nam naravno nisu vjerovali da smo se popeli do vrha.. Mi nismo imali razloga da ih razuvjeravamo o tom.. Presvukli smo se i krenuli nadoknaditi izgubljene kalorije s uspona.. Atmosfera se malo smirila kad se odjednom probudila radio stanica domara iz doma Čeplez.. Budući su na planini divlji uvjeti i on je radio na frekvenciji vojske.. Načulili smo uši da čujemo o čemu razgovara vojska sa komandom.. Vojska je obavještavala komandu da se bazi približava grupa planinara i pita kako da ih prime.. Da li da im skuhaju čaj i poštambiljaju knjižice ili nešto drugo.. Komanda je odobrila prijedlog i razgovor je završen.. Ustvari se sve to dogodilo 4 sata ranije.. Vojska si je radila alibi.. Tek tada nam je domar čestitao na usponu riječima: Zdravko pa vi ste stvarno bili na vrhu.. Taliban.. Slike sam posudio sa Google..

    Original link path: /index.php?option=com_content&view=article&id=112:solunska-glava-makedonija&catid=22&Itemid=272
    Open archive
  •  

  • Title: Putopisi
    Descriptive info: Rafting po Neretvi.. Hitovi: 693.. Rafting po Neretvi 7.. Jedan dio ekipe imao je već iskustva sa raftinga Tarom i sa nekih naših i slovenskih rijeka.. I ljepa i ružna iskustva.. Adrenalin je zajednički nazivnik raftinga.. I ova naša Neretvanska priča imala je pomalo svega od toga.. Rafting je bil na programu između dva planinarenja, točnije treći dan.. U pripremi ovog šestodnevnog izleta prvi kontakt uspostavio sam sa Kenanom Džumhurom, vlasnikom i skiperom firme „KenoRaft“.. Planirali smo dvije noći spat u dva planinarska doma (Čvrsnica - dom ispod Velikog Vilinca i Prenj - dom na Bijelim vodama); te tri noći sa sjedištem u Konjicu, motel Relax.. Doručke i večere imali smo u Kenanovoj bašti uz samu Neretvu.. Opuštena obiteljska atmosfera, dobra hrana i jako ljubazni ljudi!.. Ime Zuko Džumhur, pravim imenom Zulfikar, rođen je u Konjicu.. Današnjoj generaciji to ime ne znači ništa.. Mojoj je generaciji to bil sinonim za boema, putopisca.. Bio je i slikara i karikaturista.. Ljepe su to bile televizijske emisije sa njegovih putešestvija, posebno po bliskome istoku.. U to doba baš i nije bilo lako bit boem.. Tatjana mi je pred neko vrijeme posudila Zukinu knjigu pod naslovom „Pisma iz Azije“, podsjetila me na  ...   i zabavu na samoj rijeci.. No Neretva, osim po dužini raftanja, po svemu je al pari sa Tarom.. Ništa manje adrenalina, naprotiv, adrenalina sabijenog u puno kraće vrijeme, visoke litice kanjona, predivna priroda.. No, homo redom ! Nakon obvezatne jutarnje kagfe u Kenonovoj ulici, odlazimo na doručak u baštu.. Nakon doručka započinje odabir neoprenskih odjela, kaciga i sigurnosnih pojaseva, te gumene obuće za raft.. I tu počinje prvi problem vođe puta ovog izleta.. Sva obuća poredana je uza zid kuće u bašti.. Odabir nije jednostavan, nema dovoljno velikih brojeva i vođa puta nalazi spas u ljepim i udobnim „japankama“.. Svi se smještamo u kombije i onda nastaje strka.. Lorena prijavljuje krađu i nestanak svojih japanki prestižne marke Havainas.. Ne krećemo dok se ne nađu Lorenine japanke.. Netko joj je ukrao japanke.. Nakon kraćeg komešanja vođa puta se prijavljuje i nesporazum je razriješen i ustupljeno mu je eskluzivno pravo korištenja istih za cijelo vrijeme raftinga.. Velika greška.. Opširnije:Rafting po Neretvi.. Hitovi: 842.. Opširnije:Prenj.. Hitovi: 765.. Opširnije:Hercegovina i Bosna.. Hitovi: 872.. Više članaka.. 100 komada na Planike by Kopriva.. Velebit by Taliban.. Ande by Taliban.. Kilimandžaro by Taliban.. Stranica 2 od 5.. Početak.. Prethodno.. 1.. 2.. 3.. 4.. 5.. Slijedeće.. Kraj..

    Original link path: /index.php?option=com_content&view=category&layout=blog&id=22&Itemid=235&limitstart=4
    Open archive

  • Title: Putopisi
    Descriptive info: 16 Svibanj 2013.. Hitovi: 1065.. by Robert Koprivnjak.. Ove godine se vrijeme poigralo sa organizatorima pohoda „100 ženskeh na Planike“.. Originalni plan kega nismo misleli minirat bil je da se gre 10.. 03.. Ali snijega je bilo iznenađujuće puno skoro do polovice travnja, pa nismo forsirali (da padne Prozor).. Onda je 2 vikenda bila kiša i tako smo se dokoturali do ove nedjelje – 5.. 05.. Uz kvalitetan „gerila“ marketing uspjeli smo skupiti točno 101 dušu koju smo s 2 busa i 2 kombija prebacili na Pokon oko 8.. 30.. Tamo nas je čekala ekipa iz PD Strilež, te kvalitetni kadrovi iz GSS-a.. Kolonu su predvodili Veliki šef i mali 6 godišnji Niko, koji još ide u Matuljski vrtić, a nakon njih brdo cura iz Matuljske škole pod budnim okom profesorice Gordane.. Nastavak kolone je bio vrlo šarolik – uz pripadnice ljepšeg spola našao se i pokoji uljez u vidu pripadnika jačeg spola.. Naša lista je prava proeuropska – 72 žene i 29 muškaraca.. U kvalitetno tempu smo došli do prve okrijepe gdje smo se odmorili 15 – minuta , nadoknadili malo vitamina i obavili neizbježno dreniranje mjehura.. Tu je GSS imao prvu intervenciju, jednu gospođu koja se zapuhala su provozali u svom džipiću i odmah joj je bilo bolje.. Sl 1 Pickova banda.. Korak po korak, uzdah po uzdah, nogu uz nogu i nakon jednog dugog uspona stigli smo do kolačića na prijevoju između Velikog i Malog Planika.. Sl 2 Kolačići su nestali u tren oka.. Kolačići su bili slasni i ukusni, a nestali su za tren.. Na usponu na Planik puhala je jaka bura, te smo se na samom vrhu zadržali vrlo kratko.. Samo toliko koliko je potrebno lovci na pečate ispune svoje bilježnice, te da Strikoman Šime napravi jednu od svojih famoznih milenijskih fotografija.. Sl 3 Milenijska na vrhu Planika.. Spust prema Koritima smo odradili studiozno i kvalitetno bez gubitaka.. Mnoštvo žena kontrolirali su gamsi iz grupe B koji su kao sredstva veze koristi radiostanice, tako da je zrakom odzvanjalo TIRURIRU.. SOKO ZOVE ORLA.. PRIJEM.. i slične fore i fazoni.. Kad smo došli blizu Korita javili smo se šefu (da se kuhinja pripremi za naš dolazak) i produžili korak.. U odboru za doček bili su Mići Šef i Taliban te članovi off road kluba koji su odradili veliki dio logistike.. Slijedećih pola sata čulo se samo mljackanje i zadovoljno mrmljanje.. Kad smo slistili maneštru i krenuli u nadoknadu B vitamina nad Korita su se nadvili sivi oblaci i prve kapi kiše.. To je bio znak da se pokrenemo, odradimo još jedno slikanje i krenemo put Brgudca.. Sl 4 Korita.. GSS je imao još jednu lakšu intervenciju (jednu mladunku su uhvatili grčevi) , tek toliko da ostanu u formi i zasluže dnevnicu.. Svi napori uloženi u organizaciju su se na kraju isplatili kad smo vidjeli ozarena lica 101 učesnika akcije.. Sen je bilo lepo i si su jako zadovojni.. Na kraju veliko hvala svima koji su pomogli u organizaciji pohoda, te svima koji su se odazvali i učestvovali.. 14 Svibanj 2013.. Hitovi: 988.. Uspon na Velebit spavanje na Sići.. Bilo je to u davna vremena.. Studirao sam elektrotehniku u Zagrebu.. Višak energije na tom muškom fakultetu morali smo negdje iskoristiti.. Kupio sam planinarske cipele i bez straha krenuo u osvajanje svijeta.. Nakon što sam na Kapelskom planinarskom putu zaradio blokadu oba koljena slijedio je uspon na Velebit ,na Zavižan.. Redovnom autobusnom linijom stigli smo iz Zagreba do Senja no tu su započeli problemi.. U to doba nije bilo čestog prevoza iz Senja prema Oltarima tako da smo po Senju tražili prevoz.. Jedan kolega i ja odvojili smo se od skupine i u nekoj oštariji tražili kombi, minibus ili kamiončić.. U međuvremenu je grupa imala više sreće i ustopirala neki kombi i otišla u pravcu Oltara.. Nama nije preostalo drugo nego dostopirati na magistrali do sv.. Jurja, odvojka za Oltare i krenuti pješke.. Bio je sunčan dan i krenusmo polako od mora prema Oltarima.. Hodali smo cijeli dan sa malo hrane i vode.. Čini mi se da je na pola puta bila šterna gdje smo se osvježili.. U Oltare smo stigli tek u sumrak.. Bila je otvorena oštarija te smo u njoj malo povratili snagu, malo odmorili i skupili hrabrost za noćni uspon.. slika 1 Oltari.. Baterije nismo imali pa smo kupili paklo šibica i krenuli u mrklu ,maglovitu i kišovitu noć.. U to doba nije bilo asfalta nego smo hodali po makadamu prema osjećaju.. Markacije nismo vidjeli nego smo se uhvatili taktike samo uzbrdo.. Hodali smo dugo u noć i na jednom dijelu staza se počela spuštati.. Morali smo stati budući da se to protivilo našoj taktici.. Vratili smo se pedesetak metara nazad.. Uzalud smo palili šibice , u mrkloj noći ništa se nije vidjelo.. Tu je bila i granica snijega.. Odlučili smo ovdje na proplanku i prenoćiti pod otvorenim nebom.. Ruksak će poslužiti kao kratka sjedeća postelja.. Kiša je polako rominjala.. U daljini se čulo zavijanje vukova ali mi smo bili tako ljuti da nam se nisu usudili prići.. Nešto smo i spavali.. U zoru sam se prošetao okolo postelje da se malo zagrijem.. Učinilo mi se da vidim kuću.. Kuća, kuća vikao sam partneru ,ali već sljedećeg trena kad sam ušao u neki dolac kuća je nestala.. Izgledalo je kao fatamorgana.. Ja sam bio gladan, žedan, izmučen, neispavan i moguće da sam fantazirao.. Kad sam se vratio na onu poziciju ponovo se ukazala.. To je bila lugarnica na Siči i mala štala sa sjenom do nje ,a mi smo spavali stotinjak metara ispod nje.. Tu se sada nalazi uprava Nacionalnog parka.. slika 2 Lugarnica na Siči.. Ušli smo u zaklon drvene štale i probali nešto doručkovati da vratimo izgubljenu snagu od prethodnog dana.. Nije mi išlo.. Tijelo je bilo preizmučeno za bilo kakav obrok.. Okusio sam malo mlijeka i to je bilo sve.. Krenuli smo dobro ugaženom stazom u snjegu prema domu na Zavižanu.. Opet mi nije išlo.. Od napora mi je bljeskalo pred očima,vrtilo mi se u glavi ,ukazivala se neka beskonačna bjelina i nisam mogao dalje.. Stao sam i kao da sam se sjetio Hamleta „Biti ili ne biti pitanje je sad“.. Odlučio sam da ako želim preživjeti moram baciti ruksak koji me opterećivao i pokušati se popeti bez tereta.. Kako sam mogao kupiti taj ruksak kupit ću i drugi samo da preživim.. Bez ruksaka je bilo puno lakše.. Za sat dva stigli smo u dom na Zavižanu na radost ostale ekipe i odmah se bacili u krevet u nečije vreće za spavanje.. slika 3 Dom na Zavižanu.. Ispričali smo svoju priču o odbačenom ruksaku.. Ekipa je bila prava i odmah je odlučeno da jedan dio ode po moj ruksak budući se tuda nismo namjeravali vratiti.. Zaspao sam u trenu, a na terenu su se događala čuda.. Ekipa je brzo pronašla ruksak no osim mog ruksaka na cesti u snijegu pronašli su i ostavljeno vojno snježno vozilo na gusjenicama.. Kakovi bi to bili studenti elektrike da ga nisu uspjeli upaliti.. Nešto su se i vozili dok nisu naletjeli na stijenu , a ne na snježni nanos tako da su ga uspjeli prevrnuti.. slika 4 snježno vozilo.. Tek što sam zaspao izdan je nalog za pokret.. Bojali smo se da će vojna policija reagirati ili nas pohapsiti radi prevrnutog gusjeničara.. Izmislili smo neki novi put preko Rosijeve kolibe, duliba i stanova za silazak sa Zavižana kako nas vojna policija ne bi negdje presrela.. Uhvatili smo neki autobus za Zagreb i brzo nestali sa mjesta incidenta.. Vojska se kasnije raspitivala o tom događaju i sudionicima ali je domar ispleo priču o unesrećenim planinarima i sve je to prošlo bez posljedica.. Tridesetak godina poslije podsjetio sam domara Antu Vukušića na taj događaj no on se ne sjeća tog slučaja.. Rekao mi je toplim gorštačkim glasom ; tad je domar bio moj otac Drago i zato se ja ne sjećam.. Stvarno sam star planinar, a osjećam se tako mlad.. slika 5 domar Ante Vukušić.. Vaš taliban.. (slike su posuđene od Google-a).. 17 Ožujak 2013.. Hitovi: 1185.. Ande.. Nakon Kilimađara tražili smo neku višu planinu i odluka je pala na Ande na najviši vrh Aconcagvu 6962m.. Cijela 1986 g.. bila je rezervirana za pripreme.. Počeo sam već u veljači.. Nekoliko desetaka krugova oko Borika bila je prava uživancija.. No ove godine već na startu nešto je puknulo u nozi , tetiva je natekla i ja sam smanjio broj krugova i intenzitet priprema.. Za prvi svibanj odabrali smo uzdužno forsiranje Velebita.. Plan je bio prvi preći od Zavižana preko Alana do Oštarija.. Znali smo da je Velebit pod snijegom no to je samo davalo draž našoj nakani.. Taj dan kad smo se spremali na Zavižan prasnula je atomska centrala u Černobilu te je Zagreb izgledao sablasno pust.. Ukrcali smo se u autobus sa dosta šarolikom opremom.. Ja sam imao skije lauferice, Germa je imao skije za turno skijanje ,Pufica je imala krplje ,a ni ostali nisu bili ujednačeni.. Kako je vani sijalo sunce drugi putnici su nas začuđeno gledali kamo smo se mi to spremili budući su se oni spremili za kupanje.. Nekako smo se dovukli do Oltara i krenuli veselo prema Zavižanu.. Kod lugarske kučice , na mjestu gdje je sada uprava parka , dočekao nas je snijeg.. Bilo je lijepo vreme, ugažena staza i bez problema smo stigli na Zavižan.. Tu nas je razdragano dočekao domar Ante Vukušić i nekoliko domicilnih planinara.. Nakon kratkog odmora odlučili smo osvojiti jedan od obližnjih vrhova.. Domar nas je upozorio da budemo brzi , da dolazi nevrijeme i da se brzo vratimo.. Tako je i bilo.. Tek što smo se vratili u dom spustila se snježna oluja sa orkanskim vjetrom i veličanstvenom grmljavinom.. Što su vani uvjeti bili gori raspoloženje ekipe u domu bilo je sve bolje.. Čini mi se da smo pronašli i novi recept za palačinke bez mlijeka.. U jednom trenutku grom je zapalio električnu razvodnu ploču no ni to nas nije sputalo u radosti.. Sve je bilo nekako uzvišeno, čarobno , bajkovito ,fascinantno nešto što je ukazivalo na događaj koji mi u tom trenutku nismo razumjeli.. Kako je WC bio vani bio je pravi pothvat otići do njega i vratiti se.. Meni je probleme radila bura koja koja nije dozvoljavala WC papiru da mirno legne na svoje mjesto već ga je stalno vraćala nazad.. No to nije bilo ništa prema jednom planinaru kojem je bura zalupila vrata , a čavao za odložit robu mu se zabio u čelo.. Odlučeno je da svatko ko ide na WC mora imati asistenta, kako bi preživjeli do jutra.. Jutro se ukazalo u svoj svojoj ljepoti.. Kristalni odraz novog snijega bliještao je oko doma.. Cijela panorama bila je okićena novim snježnim pokrivačem.. Domar nas je nagovarao da odustanemo od svog nauma , no ništa nas nije moglo odgovoriti od našeg plana.. Pogotovo kad je čuo da sam samo ja prošao Premužičevu stazu i to po ljetu.. Stradat će te , igubit će te se , poginut će te no Velebit je tu noć već uzeo žrtve.. Krenuli smo puni volje sa skijama, laufericama, krpljama, derezama i ostalom opremom.. Kako je palo 30-tak centimetara novog snijega markacije su bile dosta sakrivene, a i staza nije bila u cijelosti uređena.. Tamo gdje nismo vidjeli markaciju hodali smo široko i znalo se dogoditi da kad se naslonite na stijenu ispod ruke osvane markacija.. Po dubokom snijegu, sa slabim markacijama trebalo nam je 5-6 sati do Rosijeve kolibe.. Koliba je imala vrata i oštećenu peć.. Podjelili smo se u komisije i krenuli u obnovu kolibe i pripremu večere.. Jedna komisija bila je zadužena da pronalazi suho korjenje i grane i da ih sa litice baca na kamenje kako bi se granje usitnilo, druga komisija spremala je na plamenicima večeru ,a treća je bila zadužena za rekonstrukciju peći.. Tu komisiju predvodio sam ja.. Iz konzerve gulaša ispraznili smo sadržaj, limenku razvili u koristan komad lima, savinuli prema oštećenju na peći i sa ilovačom koju smo iskopali ispod snijega zaljepili za peć.. Peć se prestala dimit, poslagali smo vreće za spavanje na pod i prionuli zasluženoj večeri.. U međuvremenu netko je prolio čaj po svim vrećama tako da smo morali prije spavanja osušiti i vreće.. Ženski dio ekipe žalio se na napor i umor i predlagao da sutra odustanemo od transverziranja prema Oštarijama.. Taj problem ćemo rješavati sutra.. Zaspali smo u miru i tišini ko u najluksuznijem hotelu.. Drugi dan ponovilo se kao i prethodni.. Netaknuta ljepota Velebita zavijena u novi snježni pokrivač ispunjavala je naša srca, dušu i unutarnje akumulatore.. Opet nam je trebalo 5-6 sati tumaranja po snijegom prekrivenoj stazi do planinarskog skloništa na Alanu.. Nekako je duša puna kad vidiš da prvi hodaš po netaknutoj prirodi.. To me je malo podsjetilo i na ljubav.. Raspremili smo se u domu , večerali i na našu žalost ili sreću vidjeli da je neka druga ekipa otišla u pravcu Oštarija.. Naš je plan izgubio čar netaknutosti pa uz ženske žalopojke o umoru odlučismo da ovdje prekinemo našu avanturu.. Ujutro po sunčanom vremenu lagano smo se po kolskom putu spustili u civilizaciju.. Na magistali nas je napao neki mještanin kako smo mogli ostaviti ljude da se smrznu.. Naime za vrijeme našeg boravka u domu na Zavižanu ,za vrijeme one strašne oluje obitelj Prister iz Zagreba krenula je prema domu na Zavižanu.. Otac, mati i dvoje djece.. Snažna bura i snježno nevreme oduzeli su snagu ocu obitelji i on je legao nekoliko stotina metara ispred doma.. Žena je shvatila da neće moći spasiti i djecu i muža iz snježne mećave te je poslala djecu nazad u lugarsku kolibu na Sići.. Ona je ostala uz muža i kad je muž umro krenula prema djeci ali nije stigla.. Zalutala je u snježnom beskraju.. Slijedeće jutro vojnik koji je tuda patrolirao budući je na Velebitu bila vojna baza čuo je plač djece i prvi prišao u pomoć.. Pokrenuta je gorska služba spašavanja i jedna ekipa je iz doma krenula prema Siči , a jedna iz Siće prema domu.. Sastali su se ali tijela nisu našli.. Pomnim pretraživanjem našli su na oba tijela pokrivena novim snijegom.. Zato mi se ona veče u domu činila tako mističnom.. Sa magistrale smo se spustili do prvih kuća, kad tamo Tičak iz Bjelovara (Jablanca).. Saznali smo šta se zbilo, ispričali što smo znali i polako nazad u Bjelovar.. Kako bi bili sigurni u svoj uspjeh na Andama informacije o Aconcagvi potražili smo u Sloveniji u Radovljici kod dvojce alpinista koji su prešli Ande uzduž ne silazeći sa grebena, hraneći se ostacima silnih ekspedicija koje onuda prolaze.. Za naš plan čuli su i Crnogorci pa su oni crpili te informacije od nas.. Slijedilo je traženje najpovoljnijeg leta za Buenos Aires.. Iz Francuske su nam poslali katalog Nouvo Frontiers.. To nam se učinila najpovoljnija ponuda.. Imali su predstavništvo u Munchenu pa sam ja s kumom Verešom krenuo u rezervaciju karata.. Primila nas je gospođa Nimfius.. Sve nam je bilo jasno osim onog dijela u kojem se govori da taj dan kad se vraćamo iz Buenos Airesa nema leta za Munchen pa možemo nadoplatiti preko Frankfurta ili na njihov račun prespavati u Madridu u hotelu A kategorije.. Kum je to krivo preveo , ali ja sam znao da to mora biti u našu korist.. Nakon nekoliko dana kum nas je kroz mečavu i zatrpane ceste odpeljao u Munchen kad su stali svi vlakovi i autobusi.. Za razliku od Kilimađara broj planinara se osipao tako da smo pošli troje ;moja žena Dina, ja i Xhevat Goga vodič sa Prokletija.. Iz Munchena smo odletjeli u Madrid gdje smo se ukrcali u veliki Boing 747 Iberia te krenuli prema Buenos Airesu.. Po dolasku u grad nismo gubili vrijeme i odmah smo se uputili prema Mendozi na granici s Čileom.. Tamo smo obavili formalnosti i krenuli prema Aconcagvi, najvišem vrhu Anda.. Slika 1.. Ured za iznajmnjivanje magaraca.. Ishodišna točka je Puento del Inca 2760m gdje prolazi Panamericana.. Panamericana je cesta od južnog do sjevernog pola, koja spaja dvije Amerike.. Ovdje se nalazi i planinarsko groblje za one koji nisu znali svoje mogućnosti ili nisu imali sreće.. Rance smo natrpali na mule i konje i nekoliko dana smo šetali između kampova Confluencia 3300m, Plaza de Mulas 4370m, Nido de Condores 5434m i Berlin  ...   je nešto bilo povoljno.. Za dolar su davali 40% više nego li što je bio službeni tečaj u Brazilu.. Tako će sve sambe, servejše, hoteli, muzika i klopa u Brazilu za nas troje biti jeftinije 40 %.. Osjećat ćemo se ko Kuvajćani u Hrvatskoj.. Na knap sam stigao to riješiti i vratiti se u kombi koji nas je prebacio u Foz de Iguazu u Brazilu.. Ovdje se nalazi najveća hidrocentala na svijetu Itaipu 14 000 MW.. Slika 10.. Hidrocentrala Itaipu Brazil-Paragvaj.. i upravo je bila u probnom pogonu.. 1984 je proradio prvi generator ,a svake godine su dodavali po još 2.. Tako sam prisustvovao još jednom važnom događaju u povjesti čovječanstva.. Hidrocentala je 18 puta snažnija od nuklearne centrale Krško.. Ušli smo u neki dobar autobus kojemu je zadnja stanica Rio de Janeiro.. Putovali smo dugo i udobno.. Na kraju se ispostavilo da naša filozofija autobus bez voznog reda i nije tako loša budući smo stigli u Rio na dan otvorenja karnevala.. Iz autobusa nas je oteo neki taksist bez platiti.. On će nas odvesti u super sobu sa malom cijenom.. Došli smo u neko naselje , u njihove favele.. Soba je imala krov od limenih bačava.. Hvala im što nas nisu ubili.. Na naše negodovanje o kategoriji smještaja taksist nas je opet besplatno odvezao do još goreg smještaja.. Tu smo se već naljutili i htjeli izaći iz taksija.. Ne ne sad će nam pokazati pravi hotel molio je taksist da ostanemo u autu.. Došli smo do plaže Ipanema i tamo se smjestili u neboderu za istu cijenu koju su nam nudili u favelama.. Imali smo 5 minuta od hotela do Ipaneme.. Ipanema je inače plaža do Copacabane.. Slika 11.. Copacobana (bez primjedbi).. Ovdje si imao što vidjeti, pregršt tangi na crnoj pozadini.. Dobro smo pazili na stvari jer se ovdje stalo nešto događa , stalno neko prolazi, trči ,a ima se išto vidjeti što odvlači pažnju.. U principu se niko ni ne kupa.. Svi se kvase radi velikih valova.. Mi smo pokušali biti hrabri ,ali kad je jedan val uhvatio Dinu i ispljnuo ju je na obalu sa grudnjakom u zubima odustali smo od te namjere.. Kako smo ipak bili daleko od kuće odmah smo išli čekirati let za povratak kući jer se za 7 dana pribrižavao i taj dan.. U gradskom autobusu me upikirala neka mala crnica.. Gotovo me probila sa cicama.. Rekoh mala to je greška ,ja sam oženjen čovjek i moja žena je par metara od nas, ali moj prijatelj Xhevat je samac i nalazi se iza nas.. Crnica se okrenula, otišla do Xhevata i na slijedećoj stanici izašli su van.. U vrijeme karnevala na svakom raskršću nalazi se pozornica i na svakoj nastupa druga grupa.. Svaka pozornica ima svoju publiku i ne traba ići daleko od hotela.. Koliko je tu atraktivnih hostesa da ti se mozak zaledi.. Okretao sam se gotovo za svakom jer su bile atraktivne i izazovne sve do prvog slučaja.. Kad sam malo bolje pogledao te koje su bile agresivnije i komunikativnije nisu bile divojčine nego travestiti.. Bilo mi je dosta golih guzica i velikih cica.. Upoznali smo i nekog Rumunja iz New Yorka koji ima curu doktoricu iz Peru-a.. Požalio se da mu ne radi nova muzika , a ima sreću da se u liftu vozi sa dva inžinjera.. Otišli smo u njegovu sobu i pokušali riješiti problem.. Gramafon se sporo okretao i muzika je zatezala ,a Hulio Inglesias je tužno zavijao.. Možete nazvati recepciju da pitate koji je napon u Rio-u, u Brazilu.. Nakon što smo doznali da je napon 11oV prebacili smo svičeve sa 220 V na 110 V i Hulio je opet bio pravi.. Za to nas je sutradan častio raskošnim doručkom u nekom mondenom hotelu.. Jedan dan otišli smo na sambadrom gdje smo promatrali karnevalsku povorku.. Ovdje nije bilo potrebe da im pomažemo, ovdje je bio urnebes.. Slika 12.. Karneval Rio de Janerio.. Došao je i dan našeg povratka.. Lokalni letovi su jeftini , a međunarodni skupi.. Zato smo iz Rio de Janeira odletjeli preko Sao Paola do Foz di Iguazu , tamo pješke prešli granicu i iz Iguazu-a odletjeli do Buenos Airesa.. Ovdje smo u Jugoslavenskoj ambasadi morali dokazivati da je alpinistička oprema koju su ostavili Crnogorci naša.. I to smo nekako uspjeli od neljubaznog osoblja.. Ušli smo na aerodrom i ukrcali u veliku pticu Iberijin Boing 747 koja nas je prevezla preko Atlantskog oceana do Madrida.. Ovaj puta je avion bio dupkom pun.. Na aerodromu u Madridu smo se javili u putničku službu koja nas je prevezla u hotel s pet zvjezdica, budući da nema direktan let za Munchen i to je poklon Iberie.. Baš su to fini ljudi.. Večerali smo u hotelu a kad nam je konobar ponudio crno vino „Cuno“ što je i moj nadimak iz djetinjstva nije trebao širiti ponudu.. Pipe u hotelu bile su pozlaćene ,a naša odjeća neprikladna za hotel te kategorije.. Osoblje kao da se izvinjavalo ; oprostite što ste tako zamazani i poderani.. Drugo jutro odletjeli smo za Munchen i vlakom za Bjelovar.. Devet mjeseci nakon našeg neuspješnog uspona na najviši vrh Ju(g)žne Amerike rodio se naš sin Jug.. Vaš Taliban.. 24 Veljača 2013.. Hitovi: 1109.. Kilimandžaro.. Nekako po redosljedu trebalo je naći veću planinu od Ararata za naš slijedeći cilj.. Sam bog nas je spasio da nismo uočili Kavkaz 5642m gdje su desetak godina prije nastradala četvorica hrvatskih alpinista.. Izabran je Kilimanđaro 5895m.. Žena i ja smo zaključili da bi bilo vrijedno obići to područje.. Brzo se skupila ekipa iz Bjelovara koja se zagrijala za tu ideju.. Nakon filtriranja (brojanja novaca) ostalo nas je sedmero.. Povezali smo se s KLM koji je imao najjeftinije karte za Tanzaniju.. Uredno smo skupljali novce, kondiciju i sponzore i normalno radili.. Jednog petka kad sve muškarčine nakon posla završe u birtiji ,nas nekoliko iz firme odabralo je birtiju uz prugu kod 3.. maja.. Kojih pola sata kasnije pojavila se druga trojka na vratima.. Tražili su neke planinare koji planiraju put na Kilmanđaro , a vođa im tu negdje stanuje.. Konobarica o tome ništa nije znala no ja sam se osjetio pozvan.. Pogodili su birtiju magnetski vođeni.. Lujo i ekipa iz Križevaca bi isto tako krenuli u Afriku.. Koje li sreće, obostrano.. Sada nas ima 10.. Javljamo u KLM da se povećavamo , a oni već slijedećeg tjedna imaju zamolbu.. Bismo li sa sobom povukli i četvero planinara studenata koji nisu mogli naći povoljni let za Keniju.. Može, kažem ja a KLM za uzvrat daruje pola avionske karte.. Kada je to tome tako moram biti siguran da će ekspedicija uspjeti.. Zovem za vodiča Darka Berljaka i nudim mu pola besplatne karte za Tanzaniju.. On je i to proširio, poveo je svoju ženu ,a KLM je na tu kombinaciju dao cijelu kartu besplatno.. Na sve to KLM je zalijepio i šestero penzionera tako da nas je na kraju poletjelo 22 ,ako koga nisam zaboravio.. U nedjeljnom Vjesniku napao nas je novinar Željko Sušić lamentirajući o tome kako neiskusni Podravci idu ginuti na najviši vrh Afrike.. Spominjao je nešto i Kavkaz.. Napad je bio na cijeloj stranici.. Ostavili smo drugima da mu odgovore a mi smo se u Beču ukrcali u srebrnu pticu DC8 i poletjeli za Afriku.. Oko ponoći sletjeli smo u Kartum po gorivo.. Vani je bilo cca 40 stupnjeva.. Naš cilj je međunarodni aerodrom Arusha u Tanzaniji.. Blizu je brojnih nacionalnih parkova, kao što su Serengeti, Ngorongoro, jezero Manyara, Olduvai, Tarangire i Kilimandžaro.. Tu nismo gubili vrijeme nego smo pohitali prema Kilimađaru da uz put ne pokupimo kakovu lokalnu bolest ili malariju protiv koje smo se cijepili u Domu narodnog zdravlja Andrija Štampar u Zagrebu.. ulaz u nacionalni park Kilimanđaro.. Tamo smo sjeli u neki autobus za ljude i kokoši i došli do Marangu vrata 1860m gdje je ulaz u nacionalni park Kilimađaro.. Negdje oko blagajne upoznali smo Slovenca Marija koji je u Tanzaniji gradio tvornicu prikolica sa firmom Vozila Gorica.. Pošto je on bio na privremenom radu imao je domicilna prava.. Tj mogao je plaćati račune i usluge u tanzanijskim šilinzima koji su na crnoj burzi bili 7 puta povoljniji.. Tad nam je krenulo.. Crnac koji nosi rance i prtljagu koštao je 1 $ dnevno.. Prvi je dan ,s rukama u đepovima , lagana šetnja do prvog planinarskog skloništa.. Nismo vidjeli niti jednu životinju.. sklonište Mandara hute.. Naveče smo u Mandara hute skloništu 2715m dobili neku večeru koja nije bila tako loša da bi se do danas sjećao.. Drugi dan bio je identičan sa prvim.. Šetnja po pustari iza crnaca koji su nosili naše rance.. Osjećali smo se kao Engleski aristokrati iz 19.. stoljeća.. Lagano smo došli do srednjeg doma Horombo hute 3705.. Prezentacija u Horombo hute.. Zadnji dom, Kibo hute 4730m , je počeo izazivati probleme.. Naime prebrzo smo došli na tu visinu, bez aklimatizacije i počela se osjećati visinska bolest, tj mučnina u želucu.. Svatko se zabio u svoj kut da preboli svoje tegobe.. Na vrh se kreće negdje iza ponoći.. Odmah od doma Kibo počinje sipar odnosno završava sipar koji kreće od ruba vulkanskog kratera Kilimanđara.. Kako u to vrijeme štapovi za hodanje nisu bili u modi ,na svaka 3 koraka naprijed slijedilo je proklizavanje 1 korak unazad.. Do jutra smo se borili sa siparom , no kad smo izašli na rub kratera izašlo je i sunce i cijela Afrika ukazala se pod nama.. Do vrha treba ići uz rub kratera bez nekog značajnog penjanja i daljnjeg savladavanja visina.. Nije bilo previše zima.. Mojoj je ženi bilo loše i mučno i ja sam skinuo pernatu vindijaknu i njom zaštitio svoju bolju polovicu, a ja sam jedno vrijeme hodao u vesti.. Na moje inzistiranje svi Podravci su zajedno izašli na vrh Uhuru peak 5895m i tu ovjekovječili svoj povjesni uspjeh.. Od 7 Podravaca 7 na vrhu.. Ostali nisu bili tako uspješni , čak ni studentska ekipa.. Vodič iz Nacionalnog parka nazočio je našem uspjehu i izdao diplome o osvojenom vrhu.. Vrh kilimađara 5895m.. Spuštanje je prava nagrada za osvojeni vrh.. Tri sata sipara i vožnje na petama.. Drugi vodiči u usponu su protestirali na to naše spuštanje i uništavanje usponske staze no mi smo bili pobjednici i nama je bilo dopušeno sve.. Povratak je bio brz i efikasan jer čekale su nas čari Afrike.. Mama masai i sin.. Ja, kao vođa tima zaključio sam da je za nastavak avanture bolje da abdiciram i da na čelo naše ekspedicije imenujem Marija ,za koga su svi ti užici Afrike bili 7 puta jeftiniji.. Iznajmili smo đipove ,kombije i krenuli među lavove, slonove, nosoroge , žirafe, zebre, nojeve , milione flamingosa i ostalih beštija.. engleski safari hotel.. Sedam dana safarija po nacionalnim parkovima Ngorongoro, Serengeti , lake Manjara i ostalim.. U nekom kampu u sred prašume opljačkali su nas majmuni,odnosno oteli su nam banane na klupi ispred bungalova.. Nije bila velika šteta ,jer smo na tržnici kupili cijeli bunt 20-30 kg banana i vezali za kupolasti plafon bungalova sa alpinističkom užadi.. Ležeći u krevetu naguravali smo tu hrpu jedan prema drugom i častili se.. kamp u đungli.. Na istoj tržnici kupili smo i nekoliko kila govedine pune muha i pripremili ražnjiče.. Zapalili smo vatru ispred bungalova i ispekli specijalitete na čuđenje domorodaca koji su zaključili da postoje veći divljaci od njih.. To je bila neka krava preponašica jer je meso bilo žilavo ko sto vragova.. A možda je bila i zebra.. Na nekom od važnih izleta strgala su nam se klizna vrata na kombiju pa smo morali izlaziti kroz krov.. Da bi što bolje upoznali Afriku ulazili smo s autima duboko u đunglu.. nervozni slonovi.. Jednom su nas potjerali nervozni slonovi , a drugi put dosadne Ce-Ce muhe.. Na jednom od izleta opet smo imali pljačku.. Bilo je vrijeme za marendu, posjedali smo uz rub nekog jezerceta i izložili na travi svoj menu.. Iznenada iz zraka sručilo se eskadrila crnih ptica i dijelom pograbljala našu marendu.. U jednom od kampova u kojem smo odsjeli žalili smo se na nesnosnu noćnu buku.. Kad nas je recepcionar na kraju shvatio na što se žalimo samo je kratko odgovorio: ma to je lav sa recepcije.. Vrijeme je da se stari ratnici odmore.. Iz Arushe smo poletjeli za Dar el Salam glavni grad Tanzanije.. Letjeli smo nekim malim Piperom gotovo iznad glava žirafa i ganjali krda zebri po pustari Tu smo odlučili odmoriti umorna tijela i probrčkati se u Indijskom oceanu.. Bilo je tu mnogo iznenađenja.. Jednom smo tako ušli duboko u more tražeći neke školjke.. More je plitko i možda smo hodali kojih sat vremena.. Oko nas bilo je dosta domorodaca i oni su vjerojatno lovili ribe i školjke.. U tom svom lovačkom zanosu nismo ni primjetili da su se domoroci povukli.. Na to nas je upozorio veliki plimni val koji je polako potapljao stjene oko nas.. Usljedila je uzbuna i bježanija prema obali da nas more ne potopi.. To nam je naravno i uspjelo ,jer da je drugačije ovog putopisa nebi bilo.. Bilo je zanimljivo prošetati obalom ujutro ,kad se plima povuče.. Na obali ostaju nasukani desetci kapitalaca riba i školjaka.. Sjećam se jedne velike bodljikave ribe barbed fish.. Domoroci s košarama idu u ribolov i dužnost im je samo pokupiti ribe koje su ostale u pijesku.. falkuša iz Tanzanije.. Jednu noć nas je Mario ugostio u svojoj vili u Dar el Salamu.. Izgledala je lijepa i raskošna.. Imala je samo jednu manu, netko je ukrao air condition i bila je kvadratična rupa u zidu.. Nije bilo tako vruće da bi nam to bilo tako važno.. No kada se spustila noć i kad smo legli spavati tisuće komaraca navalilo je na finu bjelačku kožu.. Nije bilo položaja u kojem komarci nisu grizli.. Pokrili smo se sa plahtama no to ih nije ni malo smetalo.. Boli su kao da su na takmičenju.. Razapeo sam plahtu na prste ruku i nogu tako da sam im ostavio samo četri točke koje mogu napadati.. No i na to su bili spremni.. Raspodjelili su se na svaki prst po tisuću i nastavili bosti.. Nisam mislio da ću dočekati jutra.. Ako tu noć usporedim sa jednom noći koju smo nekad davno prespavali u bivšoj karauli na Prokletijama sa stotinama miševa koji su skakali po nama, zavlačili se u ruksake , tražili hranu, pomalo grickali odjeću i posteljinu onda je spavanje u karauli bilo ko u Hiltonu.. Ujutro smo zahvalili ljubaznom domaćinu i iselili iz njegovog apartmana.. Drugu noć proveli smo u hotelu Kilimađaro.. Naravno da smo avansno platili spavanje u tanzanijskim šilinzima kako nas ujutro nebi iznenadili s dolarskim računom.. Za večeru smo se odlučili počastiti u restoranu.. Čovjeku se rijetko u životu pruža prilika da jede jastoga i mi smo odlučili da to bude sada.. Kako će našim prijateljima teći sline kada nas budu slušali kako smo se častili s jastogom.. Oprostite ali jastoga danas nema bio je odgovor konobara poslije naše narudžbe.. Za predjelo smo uzeli kraljevske škampe koje su bile pune pijeska tako da smo si malo ispjeskarili zube.. Za glavno jelo je bilo isto to samo u drugom obliku.. Kada je vjetrić puhnuo s oceana preko naše večere želudac mi se dva put okrenuo.. Tako je završila večera za koju sam mislio da ću je se sjećati cijeli život.. Možda i hoću no ne po dobrom.. Nedaleko centra nalazi se legalna tržnica za slonovu kost.. To je niz montažnih kučica i šatora gdje domoroci obrtnici ručno izrađuju figure iz slonovače.. Tu je jedina valuta dolar tako da smo za kljove morali platiti punu cijenu.. Kupio sam tri kljove sa izrezbarenim ženskim poprsjem dužine 40-tak centimetara.. Cijena je bila duplo jetinija od one da smo je kupovali na aerodromu.. Pošto se bjelokost ne smije iznositi iz zemlje ugurali smo figure među dereze i cepine i tako prošli kroz carinu.. U Beču smo kupili nešto tehničke robe , sakrili u dereze ,a kljove izvadili van jer više nisu bile sumljive.. Imali smo i košaru punu afričkog voća da počastimo svoje najbliže koji su nas poduprli u našim nastojanjima da upoznamo svijet.. Jedna kljova završila je kod našeg najvećeg donatora Franca, druga je otišla za operaciju srca i treću sam prodao na slobodnom tržištu za 1000 DEM.. Sarajevo-Mostar-Prenj by Taliban.. Ararat by Taliban.. Bijele Stijene.. Nanos - 11.. 11.. 2012.. Stranica 3 od 5..

    Original link path: /index.php?option=com_content&view=category&layout=blog&id=22&Itemid=235&limitstart=8
    Open archive

  • Title: Putopisi
    Descriptive info: 08 Siječanj 2013.. Hitovi: 1253.. Sarajevo - Mostar - Prenj.. (.. 2155m.. ).. by Taliban.. Gotovo da se ne sjećam tko je izmišljao ture za planinarenje.. Nešto nas je povuklo u Bosnu i tražilo od nas da to bude par dana.. Na karti je povučena crta Sarajevo – Mostar.. Vlakom smo došli do Pazarića i tu počinje uspon na Bjelašnicu.. Ovdje se nalazi vojni poligon i čitav niz silueta kuća oko kojih vojska uči ratovati.. Kako Bjelašnica ima 2067m vjerojatno nam je trebalo par sati za uspon.. Kod doma su nas domaćini lijepo primili i počastili iako mi sve svoje nosimo sa sobom.. Neki stariji planinari iz Sarajeva odlučili su nama pobratimima iz Bjelovara prirediti koncert sevdalinki i uz pratnju gitara Bjelašnica je obučena u romantični veo muzike.. Kad je bilo gotovo bili smo pozvani da i mi učestvujemo u toj predstavi.. Opravdavajući se svojim hrđavim glasovima ipak smo im priredili iznenađenje.. Jedna naša planinarka je iz ranca izvukla pikolo i stalak za note, okrenula stranicu do pjesme Bosanska pastorala i zvuk pikola rasuo se niz padine Bjelašnice.. Bili su prilično iznenađeni jer mi nismo došli u dom uživati već transverzirati do Mostara sa pikolom.. Slijedeći dan uputili smo se prema kanjonu Rakitnice.. Rijeka Rakitnica izvire iz nekoliko obronaka Bjelašnice kod sela Rakitnice i ulijeva se u Neretvu nedaleko Boračkog jezera.. Rijeka i selo dobili su ime po vrbi rakiti kojom je gornji tok obrastao.. Nismo očekivali da ćemo 30-tak kilometara od Sarajeva naći takovu divljinu i zaostalost.. Put vodi uz kanjon uskom stazom tako da se dva čovjeka jedva mimoiđu na putu.. Selo i kanjon Rakitnica.. Negdje oko sredine puta nalazi se selo Lukomir.. Selo kao da je stalo u vremenu.. Kamene kuće pokrivene šindrom od trešnjevog drveta i limom bez prilaznih cesta i puteva.. Muški sjede na vratima, a žene u crveno crnoj odori rade oko polja i životinja.. Lukomir je poznat po svojoj tradicionalnoj odjeći, a žene i danas nose pletene odjevne predmete kakvi su se nosili i prije nekoliko stoljeća.. Kanalizacija teče kroz selo između kuća.. Kanjon je dubok 800 m i dugačak 30km.. Studeni potok – aždaja.. Fascinantan je i Studeni potok, koji svojim neobičnim oblikom privlači posjetioce.. Cijelom dužinom prelijepe livade vijuga potok, koji nam u sjećanje doziva sliku aždahe-velike zmije, koja je, po legendi došla u selo da ga uništi.. Potok slijedi vijugavu liniju zmijskog tijela, a završava vodopadom Badnji u kanjonu Rakitnice.. Most na Rakitnici.. Put vodi preko mosta na Rakitnici za koji su nam poznanici rekli da tamo zmije vise sa grana i da su gnjezda poskoka baš na stazi.. Rakitnica je puna kanjona, brzaka, slapova, vodopada i mirnih bazena.. Kad smo sve to preživjeli znali smo da nas netko gore čuva.. Negdje poslije podne stigli smo u civilizaciju u vikend naselje na Boračkom jezeru.. Boračko jezero.. Tu smo se malo motali da padne mrak te smo dobro osmotrivši zauzeli jednu vikendicu i u njoj prespavali.. Drugi dan slijedio je uspon na Prenj 2155m.. Prenj je najljepša, najatraktivnija ali i najsurovija planina u Bosni i Hercegovini.. Vjerojatno je to razlog što već 2 puta nisam uspio doći na vrh.. Stigli smo do planinarskog doma no dalje se od magle nije moglo.. Slijedilo je spuštanje u Mostar gdje je vladala temperatura cca 40 C, a mi u debelim čarapama i gojzericama šećemo gradom.. Prespavali smo u jednom od dva luksuzna hotela i oprali sa sebe svu muku i znoj transverzale Sarajevo - Mostar.. čuveni mostarski stari/novi most.. 27 Prosinac 2012.. Hitovi: 1215.. ARARAT 5135m.. by: Zdravko Drobac - Taliban.. U našem planu nekako je iza Mont Blanca došao na red Ararat 5135m.. Tibor je iz Novog Sada donio vijest da je potrebna Turska dozvola za uspon na Ararat.. To ćemo obaviti u Istambulu.. Naš vlakić nas je u nekom podnošljivom roku dovukao iz Bjelovara do Istambula.. Posjetili smo agenciju za odnos s vladom.. Odmah nam se učinilo da to miriše na prevaru odnosno korupciju.. Dozvola se može dobiti u roku od 30 dana tako da smo zakasnili sa prijavom – tako bi to izgledalo po njihovom.. A po mome ako ste sposobni skratite taj rok , kupci su tu i kreću prema Araratu.. Ako u roku od 15 dana ishodite dozvolu nazovite svog čovjeka u Dogubayazitu (Učmar Sungur) i mi ćemo s njim dogovoriti sve ostalo.. Tih petnaestak dana ćemo se prosmucati po Turskoj.. Prije toga valjalo je obići znamenitosti Istambula.. Fascinirala nas je Aja Sofija (crkva, đamija,muzej) Kao doma osjećali smo se na Bazaru tržnici.. Gotovo svi znaju Bosanski, a kada poslije isplate kažu „taman“ razumijemo se 100%.. Između 10-tak autobusa Mercedes 302 odbrali smo pravi koji nas je odvezao do Erzuruma.. Zašto pravi , zato što je jedan od autobusa koji je krenuo prije nas imao sudar sa dvadesetak mrtvih.. Putuje se preko 24 sata.. Nema autoputa nego u svakom smjeru je jedna traka ,a uz nju makadam tako da je to ukupno 4 trake.. Naravno da su šofer šajbe sve oštećene od kamenja sa makadama.. Kao što to pristoji međukontinentalnim putovanjima autobusi staju svako toliko.. I to uvjek uz čajđinice.. A čai, a čai.. Ponuda je sveprisutna.. Nismo računali da putovanje traje dvije noći tako da smo se prvu noć smrzli budući nam je roba bila u rancima u prtljažniku.. Drugu noć smo bili pametniji.. Normalno je da je cijelim putem treštala narodna muzika, ali kad su se začule riječi Šiki, šiki baba uz poznatu melodiju i ja sam zapjevao na radost putnika.. Nekako mi se ta melodija učinila poznatom iz „naših“ krajeva.. Nakon gotovo 2 dana „jahanja“ stigosmo u Erzurum ,Dogubayazit,.. Sulejman Matujski ( to sam ja Taliban) u Isak Pasha Saray u Daubajazitu 1983.. U nekoj aščinici utažili smo glad ,ali kad smo upitali za pivu konobar je ozbiljnim glasom punim prijetnje izjavio „Homeini bira jok“ i prošao prstom ispod vrata.. Na kraju nas je ipak uputio u susjednu birtiju gdje su bili polupani izlozi i gdje se točila piva.. Kako je još uvijek bilo prerano za dozvolu odlučili smo skratiti vrijeme usponom na treći naviši vrh Turske na Suphan Dau 4058m kod Vana.. Nije nam se učinio prezahtjevnim i poslužio je za kondicioni trening.. Na njegovim obroncima naišli smo na tisuće kornjača koje su se parile ,tako da su svugdje bile po dvije na kat.. Ispod Vana je jezero Van s otokom Akdamar na kojem su ostaci Katedrale crkve svetog križa.. U travnju 1915.. tijekom armenskog genocida redovnici na Akdamaru su masakrirani, katedrala opljačkana i dio zgrada uništen.. I sada katedralu čuva naoružana straža.. Podrijetlo i ime otoka temelji se na staroj armenskoj legendi.. Prema priči,  ...   žlice bazge.. 1 čajna žlica majčine dušice.. Prstovat gospine trave.. 3 kapi zmijskog znoja.. 2 žlice lipovog meda (srebrna medalja na Europskom prvenstvu u Kopru).. Kad smo stigli do prijevoja , vjetar je pojačao , kao i vlaga i pojedincima se činilo da je počela padati kiša.. No međutim pravi inženjeri znaju da to u stručnoj terminologiji nije ni k od kiše, već pojačana kondezacija.. Zbog pojačane kondenzacije svi smo izvadili kišni program , navukli kabanice , ali džabe.. Bilo smo mokri za par minuta.. Zbog pojačane kondenzacije stijene su bile vrlo skliske , pa je glavni štab donio odluku da ne idemo Vihoraškim putem ka Samarskim stijenama , nego da krenemo prema skloništu na Bijelim stijenama , pa nazad ka civilizaciji.. Slika 1 Kondenzirana Eni.. Da bi novi članovi prošli inicijaciju , odnosno upoznali se sa statutom PD Lisina , pobrinuo se Robi (kao i mnogo puta do sada).. pokušali smo ispenjati jedan novi , prvenstveni – Koprivin smjer na Bijelim stijenama.. Zbog prevelike kondenzacije , pokušaj je doživio fijasko , pa smo se morali malo spustiti da bi se vratili na pravi put ,što po mokrim stijenama nije bilo lako.. Slika 2 White rocks problems.. U skloništu smo upalili svijeću da bi povećali vidljivost (i romantiku).. Bilo je prijedloga da upalimo i peć , ali je taj prijedlog prevaziđen što se pokazalo kao pogreška.. Naime toplina bi na dobro došla da osušimo odjeću natopljenu kondenzacijom.. Navalismo na slasne sendviče , a Davor je rasprostro svoje autohtone proizvode (salatu od cikle i domaće kobasice) i u tren je stekao puno prijatelja/sljedbenika.. Na kraju ugasismo svijeću, upisasmo se u knjigu , obukosmo kondenziranu odjeću i krenusmo polako nizbrdo.. Slika 3 Tko zna zašto je atmosfera zadimljena?.. Slika 4 Jedna vesela za na poštu.. J.. Tu su pomalo počeli problemi , jer je bilo izuzetno klisko.. Bilo je par umjetničkih padova koji su završili bez posljedica (mada smo se mi pripremili na 10 % kolateralnih žrtava).. Sretno smo došli do Begove ceste , a onda se su dotad mirne i“normalne“ Mirjana i Klaudija dokopale vlasti.. Uslijedilo je 30-tak minuta usiljenog marša kojeg se ne bi posramili ni Viktor Bubanj i II proleterska brigada.. Slika 5 Lica s potjernice.. Post validaciju akcije izvršili smo u planinarskom domu u Tuku , a za kraj je posada polarne strijele omastila brk štrudelom od borovnica i šumskog voća u Bitoraju.. Na našu sreću okladu je dobio optimistični Tedi, jer kiša nije pala i nismo bili mokri.. Da bi imali po čemu pamtiti ovaj pohod , odnosno da bi obogatili svoj rječnik pobrinula se pojačana kondenzacija u trajanju od 45 minuta koja nam nije pokvarila doživljaj.. I na kraju , kao i mnogo puta do sada možemo rezimirati „SEN JE BILO JAKO LEPO I SI SU BILI JAKO ZADOVOJNI“.. 19 Studeni 2012.. Hitovi: 1276.. by Robert Koprivnja.. k.. Crni oblaci nadvili su se nad pohod na Nanos , planiran za Martinje 11.. , organiziran pod kodnim imenom „Mokri pohod“.. Prognoza za nedjelju bila je loša, ali neuništivi duh Rudeta i Tedija rastjerao je oblake i najmanju sumnju da se pohod odgodi.. Jedna frakcija je čak otplesala kišni ples s ciljem prizivanja kiše , u nadi da će se ići samo na dobru kapljicu u Vipavsku dolinu.. Bilo kako bilo u poluoblačno (a za neke polusunčano) nedjeljno jutro u 7:00 , skupila se ekipa od 21 planinara koji uskočiše u 3 kombija i krenuše ka Nanonosu.. Ovaj puta u pitanju nisu bile 3 skupine , već je to bila jedna ekipa – „Vinske mušice“.. Naš prekrasni bijeli kombi vozio je Bero , a do mene je sjeo Shumacher i avantura je mogla započeti.. U kombiju je atmosfera bila na visini , vicevi i dosjetke su frcale na sve strane.. Na dnevnom redu bio je sat povjesti – zgode i nezgode Veličanstvenog Sulejmana u njegovu haremu, a imali smo i jednog planinara koji planira osnovati svoj harem.. Slika 1 Vesela slika pred početak uspona.. Nakon što smo iskoristili prvu foto oportunity , okupani zubatim suncem krenuli smo ka Nanosu.. Vodstvo je preuzeo Rude , u narodu poznat kao Sv.. Rude zbog genijalnog osjećaja za tempo.. Hodali smo lagano i usput čavrljali dok se Sv.. Rude nije umorio (nažalost).. Nakon toga su se (nažalost) vodstva dokopale Tanja i Gea.. „Daj čovjeku 5 minuta vlasti , pa ćeš vidjet kakav je“ , stara je kineska poslovica.. Cure nisu bile milosrdne kao Sv.. Rude , ubacile su iz druge u petu brzinu.. Počeli smo disati na škrge , nikome više nije bilo do čavrljanja , čak se i sunce povuklo, a kako smo se približavali vrhu Nanosa počela je sve jača i jača burja.. Slika 2 Bura puše , a kosa vijori onima koji ju posjeduju.. Nekako smo se, na mišiće , promzli i zdravo seljački rumeni , zadnjim atomima snage dokopali doma , gdje smo se utoplili i izvršili desant na štrukle i štrudle.. Budući da oba kvalitetna prehrambena proizvoda počinju sa „Š“ to je unijelo zbrku u zaprimanje naruđbi i kuhinju koji je kvalitetno sikoritio Mići šef , a piscu ovih redaka je brada narasla za 3 mm dok je dočekao svoj štrudel.. Naš Shumacher je stigao zadnji , jer je izabrao lošu taktiku (morao je često u boks) , a na kraju mu je trebalo 5 minuta gledanja u sunce da bi skupio snagu za ostatak utrke.. Slika 3 I Slovenci imaju inspriraciju prilikom markiranja (a ne samo Paris i Klaudio).. Slika 4 Jumačka slika ispred Vlajkove koče pri Nanosu.. Nakon okrijepe , uslijedio je spust koji nije bio naporan.. Čak je i bura malo pomolala.. Već negdje pri kraju su Tedi i Sandro demostrirali napredne tehnike planinareske yoge.. U pitanju je položaj junaka ili viraasana koji služi za skupljanje snage za obračun s medvjedom ukoliko ga sretnete u planini , a može poslužiti i za skupljanje snage sprint i predaju medvjedu bez borbe.. Slika 5 Položaj junaka 1 i 2.. U zadnji čas smo stigli do kombija jer je počela kišica (u 13 sati , prema prognozi) , a potom i pljusak koji smo dočekali u konobi u selu Manče.. Slika 6 Bez besed – slika govori više od 1000 riječi.. Tamo smo degustirali kvalitetne proizvode.. Nakon reda pancete i pršuta prešli smo na degustaciju vina našeg ponosnog domaćina.. Probali smo Pinelu, Prepih.. i još 5 drugih crnih i bijelih vina.. Schumacher je curama podijeli cvijeće , a mi smo nakon druženja u dobrom raspoloženju krenuli put naših najdražih Matulja.. Planjava - Ojstrica by Robert Koprivnjak.. Prisojnik - M.. Mojstrovka by Mići Šef.. Stranica 4 od 5..

    Original link path: /index.php?option=com_content&view=category&layout=blog&id=22&Itemid=235&limitstart=12
    Open archive

  • Title: Putopisi
    Descriptive info: 11 Lipanj 2012.. Hitovi: 2069.. Nakon što nekoliko puta odgodismo izlet u Kamniške Alpe jer vremenska prognoza bijaše loša , ovaj puta smo odlučili "poć ćemo, magari sekiri padale".. Prvi dan : Logarska dolina- Frishaufov dom na Okrešelju- Kaminiško sedlo - Brana.. U praskozorje 2.. 08.. godine gospodnje (prestupne, olimpijske) 2008.. skupila se ekipa mala , ali hrabra , odabrana sa svih strana općine Matulji i krenula u avanturu osvajanja Kamniških Alpi.. Kupivši vinjetu u Ilirskoj Bistrici , nakon tradicionalne kave u počivališću "Lom" , kilometara autoceste, preko Ljubljane , Kamnika i vijugavih cestica pod dirigentskom palicom Tedija (u daljnjem tekstu Tedi Đelato) stigli u Logarsku dolinu.. Nakon rješenja prehrambenih pitanja krenuli smo ka Frishaufovom domu na Okrešelju, prolezeći uz prelijepi slap Rinke.. Vrijeme oblačno, sparno, uzbrdica velika, tempo žestok, noge teške.. nakon pola sata svi smo obliveni znojem , a većina diše na škrge.. Za sat vremena stižemo do Frishaufovog doma.. Od uspona na Tursku goru preko Turskog žleba odustajemo jer počinje nevera.. Pola sata je lijeva kao iz kabla, a munje paraju nebo.. Čim se nevera stišala , krećemo ka Kamniškom sedlu.. Opet je sparno , znoj izbija iz svih pora, lagana kišica , magla svuda oko nas.. ne vidi se prst pred nosom.. Ubrzo stižemo u Dom na Kamniškom sedlu.. Nestrpljivi kartaši vade rekvizite i počinje ljuti boj.. Buso! Strišo! Lišo !.. karik! odjekuje domom.. Ivana je od domara užicala «Papagalo» igru za djecu od 3 i više godina.. Čitamo uputstva , te se i iz drugog kuta doma počinju čuti neartikulirani zvukovi – muuu , beee , meee, din-don, kva-kva, brum- brum.. naime pravila igre nalažu , nakon što se iz špila izvuče karta sa sličicom životinje ili stvari , treba oponašati glasanje životinje.. al to nije sve.. Treba ponoviti sve životinje koje su bile u igri do tada , što nakon 3-4 kruga nije lako uvjeravam vas.. Mladi i nadobudni popodne još kreću ka vrhu Brana (2253 m).. Stariji (iskusniji) , žene i djeca ostaju u domu uz slobodne aktivnosti.. Krećemo bez ruksaka , osjećaj je jedinstven , kao da letiš.. Na vrhu nas dočekuje ledeni vjetar, temperatura 12°C i prekrasni vidici.. Oblaci su se razišli , Kamniške Alpe u punom sjaju,.. Navečer slijedi nastavak kartaških aktivnosti.. Do tada neprikosnoveni igrači briškule i trešete padaju u drugi plan.. Primat preuzima stara planinarska igra «zahod», igra se i Tač, a za kraj pet krugova novootkrivenog «Papagala».. Ugodno umorni rano liježemo na počinak , jer Veliki šef je najavio ustajanje u 5.. Drugi dan : Kamniško sedlo-Planjava-Ojstrica-Logarska dolina.. Rečeno-učinjeno.. U cik zore budi nas « soko zove orla.. prijem.. orao čuje sokola.. orao dolazi.. orao pao, orao pao.. soko dolazi» tema iz legendarnog balkanskog špijuna.. Muke i pothvati te nedjelje, vjerojatno će se dugo prepričavati uz logorske vatre i prenositi sa koljena na koljeno.. Iz doma krenusmo oko 6 i 15 ujutro.. Prvi cilj je bila Planjava ( 2392 m).. Hodamo u hladu, ćarlija vjetrić mio.. Čista uživancija.. Na Planjavu smo se uzverali kao od šale.. Na vrhu slijedi korištenje photo oportunity, gledamo vrhove Kamniških Alpi, a Veliki Šef, Tedi i Tatjana nan objašnjavaju «ča je ča».. U daljini nazire se Učka, a oni oštrog oka zamjećuju dim na Lisini (to je Marin naložio vatricu za roštilj za umorne markaciste ;-)).. Nakon toga gubimo na visini, ipak su to Kamniške Alpe.. Napadamo Ojstricu (2350 m) na koju se pojedinci bruse već neko vrijeme (cca 20-tak godina).. Sunce nemilice prži , al spašava vjetrić mio.. Znoj opet izbija iz svih pora.. Započinju prva pitanja «ča je ovo mane trebalo.. mogal san bit va Drage na kupanje.. ili pul Betota na đelate».. ali Tedi Đelat(o) je nemilosrdan, postoji samo «naprijed», odnosno «za mnom» nema miniranja plana.. Nakon 2 sata uspona osvajamo Ojstricu.. Ponovno photo session, obnavljanje zaliha vitamina i minerala, utažujemo žeđ i nastavljamo.. Ispred nas je najizazovniji, najteži , najopasniji dio puta – Kopniškova pot.. Visinska razlika 1580 m, cca 5 sati hoda, označena kao Zelo Zahtevna Pot.. Opisi na netu kažu jedna od najljepših ferata u Alpama.. Mi smo upoznali njene ljepote , opasnosti i zamke.. Nije baš bilo jednostavno spustiti se.. Ferata je vrlo dobro osigurana , ali mi smo već bili pomalo umorni , a dosta se komplicirano spuštati po sajli sa teškim ruksacima.. Svako malo neki ponor od par stotina metara.. Ima jedan vrlo zanimljiv dio gdje se hoda po grebenu , a sa obje strane provalija.. al kao što je davno rekao drug Tito «u najtežim trenutcima samo nas je pjesma održala».. Isprobali smo  ...   i neizvjesnost, pa u sedam i pol Veliki Šef kaže: „Gremo“! Za divno čudo miran sam i bez nervoze.. Sve je ipak va glave, kako govori Siniša.. Bil san parećan.. Dolazimo pod stjenu, srećemo dvije lijepe plavuše ke se parećuju za uspon, navezuju se „osobnim sredstvom za kontracepciju“ i „čeladom“! Mudro zaključin, morat ću i ja to, ali očito drugi put.. Puštamo ih na početku staze, gremo gore! I odmah nan je Prisojnik pokazal kamo gremo i ki je On.. Zajedno okomica od 90°, zajedno jedan vagon klini i sajli.. A uh, počelo je počelo.. No cela grupa, va muke i tišine, uz povremene naputke „Velikega Šefa“: Vavek tri oslonca, pazite“ apsolvirala je prvi veći izazov.. Nakon prvotenga šoka, lagani uspon od 60° po travnaten i pošljunčanen djele.. Sad shvaćan ča sportašima na velikin takmičenjima znači aklimatizacija.. Si smo se aklimatizirali.. A onda riječi utjehe „VŠ“ – „Najgore je iza nas“! Kako da Te ne poznamo!.. U jednome trenu nestalo je sivilo od oblaka i duboko ispod nas ukazala se Ajdova deklica.. Fascinantna je igra prirode i oblici koji se sami naprave.. Kako i Vice admiral Lord Horatio Nelson ispod Triglava.. Čudesno! Pomalo se oslobađamo početne ukočenosti, vade se digitalci i počinje škljocanje.. „Ča je, si se probudil i slikaš“ reče Denis.. Magla i oblaci ne moru skrit ljepotu stjene i snagu planine.. Počinjemo se približavat drugoj okomici u stjeni.. Klanfi, stjena, sajli, 90°! Ruke su glavno oružje.. Sreća da san jak va rukah, za ča je zaslužan moj tenis partner Boris.. Naj kompaktniji organ je organ za sjedenje.. Nisan siguran da li postoji mikrometar sa mogućnošću tako malim mjerenjem razmaka između dvije polutke.. Svi hrabro mučimo.. Tatjana po navade skakuće prva i slikuje najljepše detalje.. Stalno nekega zove da ju pogleda da ga slika, ali rijetki su oni ki dižu glavu.. A Siniša ispred mane: „Ma muči“! A onda veseli glasić „VŠ“ nagovještava kraj druge muke:“ Highway“! Konačno! Malo san odahnul.. Dobro je, gre se kako treba, i dalje san miran.. Uspon je težak i dugačak, približavamo se „črnemu va stene“! To je to! Opet delaju ruke, noge, organ za sjednje, pa opet nogi, ruki, već i ne znan ken redon.. I koliko vremena.. Prebacivanje s jedne strane ogromne stijene na drugu, izbacivanje rucaka „van na zrak“, lagani „climbing“ i na drugoj smo strane i na vrhe san steni.. Va jednen momente, dignul sam se na ruke takvon snagom i potiskon, da san odskočil gotovo metar u zrak i dohvatil klin treći u nizu.. Uh, sad znan čemu služi „luđačka stomanja“! Tatjana opet: „Digni glavu, pogledaj me“! Siniša, Siniša!.. I opet spasonosni glas „VŠ“:“ Prozor je pao“! Konačno ga vidimo i ako izgleda blizu, niš ni još gotovo, al konačno je tu! Stvarno je impozantno „Prvo okno“; od milija poneštra, prozor i I Četa.. Mile, Mile, ni ti bilo lahko lane! Malo nas je, al smo dobro rasporejeni!.. Malo spuštanja, pa opet za promjenu malo sajli i poneki klin i ispod okna smo.. Okomica od 90° puna klanfi, ma sanjat ću te klanfi.. Klanfa na klanfu, sajla desno i sajla levo i konačno san na vrhe okna.. Kratki odmor na oknu, dio nas se odmah spušta prema Vršiću, a dio kreće na vrh.. Ja ostajen i vraćan se, prazan san i želin što prije na dno.. Spuštanje je ljepo, puni obronci Leontropodiuma alpinuma zvanih Edelweiss.. „Slikaj ovega za Sandrića“ reče „VŠ“! Vrijeme je malo ljepše, vidik je lijep, čak i spuštanje od sata i pol mi nije napor ko uvijek.. Zadovljan san.. Ispred doma lješkarimo na suncu koje se konačno pojavilo, ali stijena Prisojnika i dalje je gotovo cijela u oblacima.. Davorin nan se izgubil, zovemo ga na mobitel.. Pješice se spustil do izvora Soče i u povratku je.. Četiri sata mu je trebalo dole i gore.. Bravo! Boroviček služi kao nadopuna hrani i vitaminskom koktelu.. Kiselo mljeko, štrukle s nečim zelenim va sebi, specijalitet su doma.. Dva sata iza nas dolazi jači dio ekipe na povratku s vrha Prisojnika.. Tedi, zvan Djelat(o), sa Tomislavom dolazi prvi.. A onda dolazi Edi i ulazi u legendu.. Spominje se pobiranje jaja za pust, nekakva bolest zvana Perkinsonova, od koje da se tresu ruki.. U legendu će uć i izjava:“Moira Orfei je k.. c za ovo“! Šteta da taj monolog nismo snimili kao video.. Odmor, osvježenje ostatka ekipe, klopa i spuštamo se do desetak minuta udljenog prijevoja Vršić, ukrcavamo se u kombi tipa „Notos - com“ i u auto, te put prema moru.. Svi putevi vode u Rim!.. Mići Šef.. Stranica 5 od 5..

    Original link path: /index.php?option=com_content&view=category&layout=blog&id=22&Itemid=235&limitstart=16
    Open archive

  • Title: Rafting po Neretvi
    Descriptive info: Polazimo svi veseli, kratko se zaustavljamo ponad Boračkog jezera, slikanje za „staklenik“! Dolazimo do Glavatičeva, skidamo raftove sa prikolice, mećemo ih na ramena i silazimo do rijeke.. Posade po raftovima su iste kao posade u našim kombijima.. Prvi zaveslaji, vrćenje na mjestu, međusobno poljevanje veslima hladnom vodom Neretve prvoga rafta do sebe.. Cika i vriska odjekuje rijekom.. Da se zna tko je gazda, Keno i vođa puta izdaju nalog da se vesla što snažnije i izbijaju na čelo konvoja od tri rafta.. Do prvog odmorišta i kupanje na ljepoj šljunčanoj plaži, odbijeni su svi napadi i pokušaji preuzimanja vodstva.. Ugodno kupanje u osvježavajućpj vodi.. Tada Fedor odlazi po stjenama do malo udaljenog buka, baca se u maticu i pluta s nogama naprijed sve do plaže.. Naravno, svi smo to htjeli probat.. I vođa puta.. I tu opet nastaje problem sa vođom.. Matica ga je ponjela do sredine rijeke, pokušava skrenut na plažu, dolazi do grupe kamiki i grčevito se drži za njih, dok mu Robi ne dolazi u pomoć i odvuče ga u utihninu! Vođa puta objašnjava da se bojal za japanke Havainas da mu ih ne odnese rijeka nizvodno, pritom zaboravljajuć na skretanje udesno.. Naravno, opći smijeh i zezancija.. Ponovni ukrcaj, dolazak do malog izvora iz kamena gotovo u razini rijeke, čija voda ima učinak „muške vode“.. Vođa puta donosi odluku da njemu to ne treba i jedini iz rafta nije popio gutljaj ljekovite vodice.. Opet velika greška.. U jednom momentu, na djelu rijeke koji je miran bez valića,  ...   uletjeli smo u brzac i kod „lomljenja“ rafta vođi puta dolazi „krađa“ japanki prestižne marke Havainas i ne pijenje muške vode na naplatu.. Desna noga sa japankom izvlači mu se iz sigurnosnih špagi na dnu rafta, biva katapultiran u zrak, tijelom udara u prednji dio čamca, silina udarca ga odbacuje ponovno u zrak, raft prolazi dalje, a vođa puta udara glavom u stijenu.. Sreća da smo va Bosne.. Glava je osnovno oruđe.. Bez posljedica od udraca glavom va stenu, lijevom se rukom drži za mahovinom pokrivenu stijenu, u desnoj ruci drži veslo, noge mu drži i poteže struja brzaka i ne da mu da ih privuče k obali, a japanka s desne noge odlazi u nepovrat Neretvom.. Šteta japanke ! Ahcident je srećom prošal bez posljedica, ne zna se što bi bilo da je bilo kojim drugim dijelom tijela udarena stijena, ali za japanku ni bilo spasa.. Nešto niže od tog brzaka ponovno počinje bacanje u rijeku, plutanje do mjesta gdje se svi nalazimo.. Svi se zabavljamo, pa i vođa puta kome baš i ni do smeha!.. Odplutali smo još desetak minuta nizvodno, izvlačimo raftove na obalu, odnosimo ih na prikolicu i odlazimo na ručak, naravno u Keninu baštu!.. Po završetka ručka zaključujemo da imamo još cijelo popodne pred sobom, da je glavnograd Federacije B i H na samo 42 kilometra od Konjica.. Srećom da imamo Deana i da bez problema prihvaća neplanirani izlet u Sarajevo.. O tome i cijelom putu do i od Hercegovine u posljednjem nastavku putopisa.. III..

    Original link path: /index.php?option=com_content&view=article&id=114:rafting-po-neretvi&catid=22:putopisi&Itemid=275
    Open archive

  • Title: Prenj
    Original link path: /index.php?option=com_content&view=article&id=115:prenj&catid=22:putopisi&Itemid=276
    (No additional info available in detailed archive for this subpage)

  • Title: Planik by Kopriva
    Original link path: /index.php?option=com_content&view=article&id=108:100-komada-na-planike-by-kopriva&catid=22:putopisi&Itemid=271
    (No additional info available in detailed archive for this subpage)

  • Title: Nanos by Kopriva
    Original link path: /index.php?option=com_content&view=article&id=72:nanos-11-11-2012&catid=22:putopisi&Itemid=257
    (No additional info available in detailed archive for this subpage)



  •  


    Archived pages: 260