www.archive-hr-2014.com » HR » L » LISINA

Choose link from "Titles, links and description words view":

Or switch to "Titles and links view".

    Archived pages: 260 . Archive date: 2014-09.

  • Title: Bijele Stijene by Kopriva
    Descriptive info: Bijele Stijene.. 02 Prosinac 2012.. Hitovi: 1232.. by Robert Koprivnjak.. „Daž će padat“ – „neće past ni kapi !!!“ oklada je pala pred pohod na Bijele stijene.. a tko (ni)je bio u pravu , odnosno tko je(ni) dobio okladu , vidjet ćete ako pročitate ovaj putopis do kraja.. Priznajem ovaj puta sam bio pesimista , a osjećao sam se kao kad se kladiš protiv kluba za koji navijaš svim srcem i potajno se nadaš da će tvoji pobijediti i da ćeš izgubiti okladu.. Iz Matulja je krenulo 12 duša koji se potrpaše u Sandrov kombi i polarnu strijelu, preko Mrkoplja (uz kultni „Šume pjevaju“) , Tuk , Matić poljanu , Begovom cestom do legendarnog sedmog kilometra od kuda smo krenuli ka Bijelim stijenama.. Staza je bila mokra i sklizava , tempo ubitačan.. Sivi oblaci su se nadvili nad nama , ali za divno čudo (odnosno na našu sreću) kiše za početak nije bilo.. Hodali smo dosta brzo , a nije bilo Parisa (čija je prisutnost bila potrebnija na drugom mjestu) pa smo na početku bili neuobičajeni tihi.. Ali kad nas je probio prvi znoj, i kad preskočismo prvih 10 balvana ipak se nekako vratila živost u naše redove.. Davor je evocirao uspomene na svoju avanturu u Španjolskoj , a tema je bila i zdrav život.. Svako malo nadoknađivali smo vitamine i minerale čajem od nane.. Recept za čaj od nane :.. 2 jušne žlice bazge.. 1 čajna žlica majčine dušice.. Prstovat gospine trave.. 3 kapi zmijskog znoja.. 2 žlice lipovog meda (srebrna medalja na Europskom prvenstvu u Kopru).. Kad smo stigli do prijevoja , vjetar je pojačao , kao i vlaga i pojedincima se činilo da je počela padati  ...   put ,što po mokrim stijenama nije bilo lako.. Slika 2 White rocks problems.. U skloništu smo upalili svijeću da bi povećali vidljivost (i romantiku).. Bilo je prijedloga da upalimo i peć , ali je taj prijedlog prevaziđen što se pokazalo kao pogreška.. Naime toplina bi na dobro došla da osušimo odjeću natopljenu kondenzacijom.. Navalismo na slasne sendviče , a Davor je rasprostro svoje autohtone proizvode (salatu od cikle i domaće kobasice) i u tren je stekao puno prijatelja/sljedbenika.. Na kraju ugasismo svijeću, upisasmo se u knjigu , obukosmo kondenziranu odjeću i krenusmo polako nizbrdo.. Slika 3 Tko zna zašto je atmosfera zadimljena?.. Slika 4 Jedna vesela za na poštu.. J.. Tu su pomalo počeli problemi , jer je bilo izuzetno klisko.. Bilo je par umjetničkih padova koji su završili bez posljedica (mada smo se mi pripremili na 10 % kolateralnih žrtava).. Sretno smo došli do Begove ceste , a onda se su dotad mirne i“normalne“ Mirjana i Klaudija dokopale vlasti.. Uslijedilo je 30-tak minuta usiljenog marša kojeg se ne bi posramili ni Viktor Bubanj i II proleterska brigada.. Slika 5 Lica s potjernice.. Post validaciju akcije izvršili smo u planinarskom domu u Tuku , a za kraj je posada polarne strijele omastila brk štrudelom od borovnica i šumskog voća u Bitoraju.. Na našu sreću okladu je dobio optimistični Tedi, jer kiša nije pala i nismo bili mokri.. Da bi imali po čemu pamtiti ovaj pohod , odnosno da bi obogatili svoj rječnik pobrinula se pojačana kondenzacija u trajanju od 45 minuta koja nam nije pokvarila doživljaj.. I na kraju , kao i mnogo puta do sada možemo rezimirati „SEN JE BILO JAKO LEPO I SI SU BILI JAKO ZADOVOJNI“..

    Original link path: /index.php?option=com_content&view=article&id=75&Itemid=258
    Open archive

  • Title: Planjava-Ojstrica by Kopriva
    Descriptive info: Planjava - Ojstrica by Robert Koprivnjak.. 11 Lipanj 2012.. Hitovi: 2068.. Nakon što nekoliko puta odgodismo izlet u Kamniške Alpe jer vremenska prognoza bijaše loša , ovaj puta smo odlučili "poć ćemo, magari sekiri padale".. Prvi dan : Logarska dolina- Frishaufov dom na Okrešelju- Kaminiško sedlo - Brana.. U praskozorje 2.. 08.. godine gospodnje (prestupne, olimpijske) 2008.. skupila se ekipa mala , ali hrabra , odabrana sa svih strana općine Matulji i krenula u avanturu osvajanja Kamniških Alpi.. Kupivši vinjetu u Ilirskoj Bistrici , nakon tradicionalne kave u počivališću "Lom" , kilometara autoceste, preko Ljubljane , Kamnika i vijugavih cestica pod dirigentskom palicom Tedija (u daljnjem tekstu Tedi Đelato) stigli u Logarsku dolinu.. Nakon rješenja prehrambenih pitanja krenuli smo ka Frishaufovom domu na Okrešelju, prolezeći uz prelijepi slap Rinke.. Vrijeme oblačno, sparno, uzbrdica velika, tempo žestok, noge teške.. nakon pola sata svi smo obliveni znojem , a većina diše na škrge.. Za sat vremena stižemo do Frishaufovog doma.. Od uspona na Tursku goru preko Turskog žleba odustajemo jer počinje nevera.. Pola sata je lijeva kao iz kabla, a munje paraju nebo.. Čim se nevera stišala , krećemo ka Kamniškom sedlu.. Opet je sparno , znoj izbija iz svih pora, lagana kišica , magla svuda oko nas.. ne vidi se prst pred nosom.. Ubrzo stižemo u Dom na Kamniškom sedlu.. Nestrpljivi kartaši vade rekvizite i počinje ljuti boj.. Buso! Strišo! Lišo !.. karik! odjekuje domom.. Ivana je od domara užicala «Papagalo» igru za djecu od 3 i više godina.. Čitamo uputstva , te se i iz drugog kuta doma počinju čuti neartikulirani zvukovi – muuu , beee , meee, din-don, kva-kva, brum- brum.. naime pravila igre nalažu , nakon što se iz špila izvuče karta sa sličicom životinje ili stvari , treba oponašati glasanje životinje.. al to nije sve.. Treba ponoviti sve životinje koje su bile u igri do tada , što nakon 3-4 kruga nije lako uvjeravam vas.. Mladi i nadobudni popodne još kreću ka vrhu Brana (2253 m).. Stariji (iskusniji) , žene i djeca ostaju u domu uz slobodne aktivnosti.. Krećemo bez ruksaka , osjećaj je jedinstven , kao da letiš.. Na vrhu nas dočekuje ledeni vjetar, temperatura 12°C i prekrasni vidici.. Oblaci  ...   roštilj za umorne markaciste ;-)).. Nakon toga gubimo na visini, ipak su to Kamniške Alpe.. Napadamo Ojstricu (2350 m) na koju se pojedinci bruse već neko vrijeme (cca 20-tak godina).. Sunce nemilice prži , al spašava vjetrić mio.. Znoj opet izbija iz svih pora.. Započinju prva pitanja «ča je ovo mane trebalo.. mogal san bit va Drage na kupanje.. ili pul Betota na đelate».. ali Tedi Đelat(o) je nemilosrdan, postoji samo «naprijed», odnosno «za mnom» nema miniranja plana.. Nakon 2 sata uspona osvajamo Ojstricu.. Ponovno photo session, obnavljanje zaliha vitamina i minerala, utažujemo žeđ i nastavljamo.. Ispred nas je najizazovniji, najteži , najopasniji dio puta – Kopniškova pot.. Visinska razlika 1580 m, cca 5 sati hoda, označena kao Zelo Zahtevna Pot.. Opisi na netu kažu jedna od najljepših ferata u Alpama.. Mi smo upoznali njene ljepote , opasnosti i zamke.. Nije baš bilo jednostavno spustiti se.. Ferata je vrlo dobro osigurana , ali mi smo već bili pomalo umorni , a dosta se komplicirano spuštati po sajli sa teškim ruksacima.. Svako malo neki ponor od par stotina metara.. Ima jedan vrlo zanimljiv dio gdje se hoda po grebenu , a sa obje strane provalija.. al kao što je davno rekao drug Tito «u najtežim trenutcima samo nas je pjesma održala».. Isprobali smo sve hitove koji su nam pali na pamet , a najbolje opisuje situaciju TBF-ova Ales Gut : «veliki pauk gmiže mi po vratu, gadno mi ga taknut zbog tlaka u zraku.. sunce pretvara mozak mi u žvaku.. AL NIŠTA MI NEĆE OVI DAN POKVARIT !!!».. Nakon 4 sata planinarenja bespućima povjesne zbiljnosti dokopali smo se Koče pri Klemnčnoj jami pod Ojstrico.. Padaju prijedlozi da idemo vidjeti Klemenčnu jamu, kad smo već tu.. No već smo pomalo na izmaku snaga i prijedlog je «prevaziđen».. Okrijepljujemo se , hladimo noge u koritu i nastavljamo u Logarsku Dolinu u koju smo stižemo nakon 45 minuta.. Na kraju smo hodamo kao ekipa iz Monty Pytonovog skeča «Ministry of silly walk».. Mrtvi umorni , ali zato zadovoljni , pune duše, prepuni dojmova i uspomena stižemo u dolinu Logarsku.. Zasluženo vršimo nadopunu vitamina «B» , te ostalih vitamina i minerala u planinarskom domu te krećemo put Matulja.. Robert Koprivnjak..

    Original link path: /index.php?option=com_content&view=article&id=43&Itemid=236
    Open archive

  • Title: Kućica od leda by Taliban
    Descriptive info: 02 Kolovoz 2014.. Hitovi: 135.. Kućica od leda story.. Osamdeset i neke je u Bjelovaru pao veliki snijeg.. Monteri su mi došli na posao, ali ih nisam imao kamo poslati.. Odlučio sam da se probijemo do planinarskog doma Bilogora na Kamenitovcu i tamo napravimo iglu.. Uz pomć 5-6 pari majstorskih ruku iglu je brzo rastao.. Jedni su sjekli mokri snijeg i stvarali ledene opeke, a drugi su pažljivo slagali zidove i spajali ih kao Eskimi.. Nešto lopata smo ponijeli sa sobom iz Elektrometala, a nešto nam je dao stari domar Franjo Mihoci.. Nismo imali projekt ledene kuće, ali smo prema sjećanju iz Enciklopedije moderne znali osnove.. Imali smo i jednu konstruktivnu gršku.. Ulaz u iglu smo napravili sa sjeverne strane.. Iglu smo smjestili između planinarskog doma i žičare koju je osmislio Franjo Puškadija.. U to doba Bjelovar je uhvatila manija skijanja i dosta Bjelovaraca dolazilo je nakon posla na skijanje na planinarac.. Germa, koji se popeo na Grossglockner u gaćama, i ja odlučili smo prespavati jednu noć u našoj ledenoj nastambi.. Za to smo se trebali dobrano pripremiti.. Opskrbili smo se se sa PVC karamatima, alpinističkim vrećama za spavanje, 2 litre vina i plamenikom.. Ekipa je dugo u noć kartala u domu i svi.. su jedva čekali da  ...   mjesta za spavanje i tamo smo pružili karamate i vreće.. Odmah smo upalili plamenik i počeli kuhati vino.. Nije nedostajalo ni klinčeka ni cimeta.. Upalili smo i svijeću da vidimo što radimo.. Od topline disanja, svijeće i plamenika po unutrašnjem zidu iglua cijedile su se kapljice i datno poravnavale neravnine u ledenoj opec.. Nakon prve litre počelo nam se drijemati, ali smo primjetili da kroz naš sjeverni ulaz dobrano puše i nosi snijeg.. Stavili smo na ulaz šatorsko krilo i spriječili sjeverac i snijeg da ometaju naš boravak u bivaku.. San nas je pomalo hvatao, no u zadnji čas smo primjetili da smo ostali bez kisika budući je novi snijeg zatrpao ulaz pokriven šatorskim krilom.. Kad smo i to riješili san je polako savladao naša tijela.. Negdje oko 4 sata Germi je bilo hladno te je izašao van, upalio žičaru i skijao se do jutra po novonapadalom snijegu.. Ja sam spavao do 7h kad nas je domar Franjo ponovo pustio u dom.. Dopodne smo imali i posjetiteljice koje je zanimala unutrašnjost iglua, no tu smo uslugu naplaćivali.. Sa prvim toplim danima naša kuća od leda se otpila, a ja se s radošću sjećam kad su Blelovarci u velikom broju skijali na svom skijalištu.. Slike su posuđene sa Googla..

    Original link path: /index.php?option=com_content&view=article&id=138&Itemid=285
    Open archive
  •  

  • Title: Risnjak by Taliban
    Descriptive info: 09 Studeni 2013.. Hitovi: 581.. Saga o Risnjaku by Taliban.. Risnjak i ja se volimo javno.. Risnjak je, za mene Podravca, izgledao kao prava planina, imao je svoj dom i svoj vrh.. Bio je nekako sam.. I ja sam takav.. Jedan od razloga radi čega sam često dolazio je i domar Vlasto koji je vladao domom osamdesetih godina.. Dosta praznika i vikenda završili smo upravo na ovoj planini.. Tako smo jedan praznik na kraju studenog odlučili provesti na Risnjaku.. Javili smo se Vlasti da dolazimo, ali se nismo konzultirali sa Sijerkovićem.. Oko Karlovca nas je već pratila snježna oluja.. Imali smo Zastavu 101 i Zastavu 125 S i nije nas bilo strah.. Taj dan smo morali prespavati u motelu na jezeru jer je Vlasto rekao da bi bilo pametnije krenuti u osvajanje ujutro.. Jezero je bilo zaleđeno, a mi smo u motelu iznajmili jednu sobu i kroz prozor se ukrcali svi iz 3 auta.. Ujutro smo teškom mukom po zaleđenoj cesti izašli sa obale jezera i došli do Gornjeg Jelenja.. U ona stara vremena tamo je radila oštarija gdje smo se zagrijali i popili čaj.. Snježna vijavica bješnjela je svom svojom snagom.. Nakon što smo čekali neke izviđače iz Zagreba koji su se također najavili, odlučili smo usprkos svemu krenuti ka domu.. Vlasto je bio sa nama.. Nakon pola sada hoda naišli smo na promrzlu kolonu izviđača koji su se po magli, snijegu i vijavici sami odlučili poći na Risnjak.. Naravno da su zalutali i dobro se smrzli.. Sige su im visile sa lica.. Kad su vidjeli kakve su gubitke pretrpjeli u sat vremena hoda, odlučili su se predati i vratiti nazad u Jelenje bez obzira što su sada imali sa sobom domara i jednu ekipu junaka bez trunke straha.. Što smo više ulazili u šumu nevreme je bilo sve gore, magla sve gušća I snijeg sve obilniji.. Bilo je starog snijega, novi se brzo taložio, tako da smo duboko upadali do “šlica”.. Čelni planinar se stalno mijenjao jer je stvarno bilo naporno prtiti snijeg.. Skupina je bila homogena i svi su se u istom tempu i ritmu probijali kroz snježne zapuhe i nanose.. Nešto je teže bilo “planinaru” iz Pule kojem su rekli da je do doma 20 minuta te je ponio putne kovčege pune stvari.. Veliku sigurnost pružao nam je Vlasto koji je tuda prošao stotinjak puta.. Nakon 5 sati hoda u dobrom raspoloženju stigli smo do doma i proslavili uspjeh.. Prva dva dana snijeg je padao i padao, kao lud, dan I noć te je prekrio nisko raslinje I klekovinu.. U domu je bilo hrane, drva i pića tako da  ...   Jedina veza sa svijetom bila je radio stanica koja se mogla dobaciti do skladišta trupaca u nekoj drvnoj industriji u okolini.. Javili smo tamo da smo dobro i zdravo, da je snijeg dubok, te da su temperature jako niske i da ćemo odgoditi povratak za koji dan.. Kako je čuvar koji je primio našu poruku imao govornu manu dosta dugo oteglo se sricanje imena, prezimena i broja telefona svakog od nas.. On je tu poruku prenio miliciji koji su zvali doma.. I to je izgledalo ovako: halo, halo, imate li vi koga na Risnjaku? Halo, oni se neće vratiti, zatrpao ih je snijeg.. Živi su.. U drugom javljanju čuvar je prenio pitanje koje nam je poslala milicija: što radimo gore u zimi?.. Kulminacija cijele te avanture zbila se u kuhinji.. Kako smo imali vrlo malo rezerve kruha, budući da nismo planirali ostati toliko, preostali kruh sam kao vođa ekipe rezao ja.. Ocrtao sam na kruhu linije rezanja kako bi svatko dobio jednu šnitu.. Kad sam počeo rezati prišla mi je jedna planinarka širokih kukova, blago me očešala i zaželjela deblju šnitu.. Vjerojatno sam joj i dao jer na kraju nije bilo šnite za mene.. Ja sam pokupio mrvice sa stola i nasuo ih na mesni doručak kojih smo imali u izobilju.. Slijedećeg dana vrijeme se smirilo, temperatura popela i mi smo se za 5 sati hoda spustili do oštarije na Gornjem Jelenju.. Tamo su nas čekala naša dva auta za Bjelovar i jedan za Pulu.. Usprkos svim našim nastojanjima stojadin nije uspio upaliti, smrznuo se na tim temperaturama.. Odlučili smo ga šlepati po ledu do Bjelovara.. Naravno bio je pun planinara i opreme.. Odozada u autu je bilo zima za crknut.. Ja sam izašao u Delnicama, ušao u grijani autobus i sretan slatko zaspao do Zagreba.. A Vlasto ? Vlasto Katić je živio u Delnicama i gotovo cijele godine opsluživao dom.. Svirao je gitaru, bio je zabavljač, kuhar, prirodnjak, entuzijast, radnik, organizator, šerpa (na ramenima je izosio svu hranu, pijaču i drva do doma).. Družio se sa medvjedom Đurom koji mu je reciklirao odlagalište smeća.. Imao je magaricu Luciju koja je često štrajkala pa je i nju morao ponekad nositi.. Jednom sam mu doveo gimnazijalce iz Bjelovara koji su povjerovali da u dolini Lazac ima nogometno igralište, drugi put sam mu doveo studente Veterinarskog fakulteta sa kojima je lovio puževe po Risnjaku i spremao sa žgancima.. Jednom sam mu doveo svog sina od 2 godine sa kojim je plesao u domu.. Jednom je, nisam stigao, umro je puno prerano.. Ostali smo sami Risnjak i ja.. taliban.. p.. s.. slike su posuđene sa Google..

    Original link path: /index.php?option=com_content&view=article&id=125&Itemid=282
    Open archive

  • Title: Grossglockner by Taliban
    Descriptive info: 01 Rujan 2013.. Hitovi: 928.. Grossglockner by Taliban.. Ovo je moja porculanska vaza koju sam sastavio od stotinjak komadića sjećanja i zalijepio Google ljepilom.. Nakon domaćih planina došlo je vrijeme da izađemo u Evropu, da srušimo svoje rekorde.. Za to nam je trebala dodatna oprema : dereze, cepini, prsluci i konopi.. Nismo imali neka saznanja o toj opremi ,ali mislili smo da ćemo to lagano obaviti.. Krenuli smo na Grossglockner 3797 m čije ime proizlazi od njegovog oblika „veliko zvono“.. Usput smo stali u neki dućan planinarske opreme u Austriji da se opremimo.. Ja sam za sebe tražio dereze veličine 43 kolika mi je bila cipela no saznali smo da postoje dereze dviju veličina i da se mogu poštimati prema veličini cipele.. Kupili smo 4 muške i 3 ženske dereze.. Saznali smo i to da ima više vrsta cepina, velikih i malih, zakrivljenih i ravnih.. Kupili smo 4 plava cepina Stubai i 3 roza cepina Cassin.. Mislio sam da se planinarski prsluci zovu po ženskom rublju pa sam pružio ruke kad mi je prodavač pokušao namjestiti prsluk.. Ne gospodine prsluk se ne oblači sprijeda već straga.. Nekako me je nabrzinu uvjerio.. Probavao sam prsluk na debelu pernatu jaknu , no on je protestirao i tvrdio da prsluk mora biti uz tijelo kako bi ga bolje držalo pri nesreći.. I u to me uvjerio.. Odabrao sam tanje konope jer mi se činilo da ih je lakše nositi no on je opet protestirao.. Tvrdio je da za navez trebaju deblji konopi.. Opet smo popustili i kupili njemu za volju po 20m debljeg konopa za navez.. Kod karabinera nismo grješili.. Lijepo nam je to spakirao i naplatio no vrag mu nije dao mira te je upitao kamo namjeravamo ići.. Bilo je to oko 1.. svibnja i mi smo se uputili na Grossglockner.. Kad je to čuo i kad je vidio koliko poznamo opremu izletjelo mu je „mislim da za to još niste spremni“.. Usprkos njegovom mišljenju ipak smo se mi za prvi svibanj uputili na Grossglockner.. Na Grossglockner se može iz više pravaca no najpoznatiji su iz Heiligenblut-a preko ledenjaka Pasterze i iz Kalsa preko ledenjaka Kodnitzkees.. Naravno da smo odlučili da nećemo ići preko velikog ledenjaka Pasterze, nego okolo preko Kalsa.. Kako smo putovali javnim prevozom veliki problem je bio doći do planinarskog doma Luckner haus na visini 1918 m.. Na kraju smo išli pješke od Kalsa do doma.. Tu nam je domar objasnio da svibanj nije mjesec za osvajanje Grossglocknera, da ima puno lavina i puno ledenjačkih pukotina i da niti ne pokušavamo poći gore..  ...   kući u Austriji.. Staza nije bila opasna, nije bilo lavina, padalina i ledenjačkih pukotina.. Najdivljiji smo bili mi koji nismo rezervirali smještaj u domu pa smo morali čekati da se smjeste civilizirani Austrijanci.. Dom služi samo za uspone i ne može se prespavati u povratku.. Bio je pun planinara željnih avanture.. Prvi usponi na Grossglockner bili su 1800 g.. u organizaciji biskupa Salm-Reifferscheidt-a.. Kako se među prvim penjačima spominje Valentin Stanić i ako znamo da su četvorica stolara pripremala teren za uspon ekipe svećenika sad znamo za slavnu planinarsku prošlost našeg stolara Stanića.. Krenuli smo u jutro po lijepom vremenu i da nije bilo silnih planinarskih grupa uspon ne bi predstavljao neku poteškoću.. Ovako smo se morali sklanjati grupama koje su silazile, čekati planinare-turiste koji su se kretali u navezima.. Ipak dolazak na vrh i veliki čelični križ izbrisao je te nevažne sitnice i napunilo dušu srećom i ponosom koju je izazavao uspon na 3797m.. Dosta smješno izgledao je naš planinar kodnog imena „Germa“ u kratkim hlačama u odnosu na zavezane i do vrata dobro opremljene turiste.. Prvi križ postavili su upravo naši stolari no on je tijekom vremena propao.. 1879 g.. car Franjo Josip prvi, za proslavu 25 godišnjice braka, dao je postaviti željezni križ veličine 3m , teškog 300 kg.. Vratili smo se do Hofmans hute i tu odlučili prenoćiti.. Kako su nam auti bili na sat-dva od doma dvojca od nas spustili su se do auta po ratnu rezervu (čitaj špek, vino i konzerve) da dostojno proslavimo uspon na najviši vrh Austije.. Nismo htjeli biti rastrošni pa smo se povukli gore u skupno ležišće gdje smo polako papali i kvasili.. Da bi nas nekako privukao dolje u restoran, gazda doma nam je poslao jednu malu slatkicu, studenticu u Austrijskoj nošnji sa velikim kockastim dekolteom koja nam je donijela domaći jogurt.. Bijela boja kože koja je izvirivala iz dekoltea i bijela boja jogurta izmješali su nam se pred očima.. Nije nas uspjela spustiti u prizemlje no kad je nakon pola sata sama krenula dolje malo joj se ljuljalo, valjda od pokušaja da izgovori riječ „šlivovitza“.. U toku tihe noći jednom se planinaru, čija je žena bila Mađarica, upalio alarm na satu i blago razbudio umornu ekipu.. Najžešće je reagirala njegova žena Judit koja je iz sna zavikala na muža „je`ala te ta sat“.. To je izazvalo buru smijeha kod ostalih planinara i san je bio razbijen, a zafrkancija nastavljena do jutra.. Spust do auta bio je bez problema i niko nam nije bio ravan jer mi smo osvojili najviši vrh Austrije.. Taliban..

    Original link path: /index.php?option=com_content&view=article&id=119&Itemid=280
    Open archive

  • Title: Sarajevo-Mostar-Prenj by Taliban
    Descriptive info: Sarajevo-Mostar-Prenj by Taliban.. 08 Siječanj 2013.. Hitovi: 1252.. Sarajevo - Mostar - Prenj.. (.. 2155m.. ).. by Taliban.. Gotovo da se ne sjećam tko je izmišljao ture za planinarenje.. Nešto nas je povuklo u Bosnu i tražilo od nas da to bude par dana.. Na karti je povučena crta Sarajevo – Mostar.. Vlakom smo došli do Pazarića i tu počinje uspon na Bjelašnicu.. Ovdje se nalazi vojni poligon i čitav niz silueta kuća oko kojih vojska uči ratovati.. Kako Bjelašnica ima 2067m vjerojatno nam je trebalo par sati za uspon.. Kod doma su nas domaćini lijepo primili i počastili iako mi sve svoje nosimo sa sobom.. Neki stariji planinari iz Sarajeva odlučili su nama pobratimima iz Bjelovara prirediti koncert sevdalinki i uz pratnju gitara Bjelašnica je obučena u romantični veo muzike.. Kad je bilo gotovo bili smo pozvani da i mi učestvujemo u toj predstavi.. Opravdavajući se svojim hrđavim glasovima ipak smo im priredili iznenađenje.. Jedna naša planinarka je iz ranca izvukla pikolo i stalak za note, okrenula stranicu do pjesme Bosanska pastorala i zvuk pikola rasuo se niz padine Bjelašnice.. Bili su prilično iznenađeni jer mi nismo došli u dom uživati već transverzirati do Mostara sa pikolom.. Slijedeći dan uputili smo se prema kanjonu Rakitnice.. Rijeka Rakitnica izvire iz nekoliko obronaka Bjelašnice kod sela Rakitnice i ulijeva se u Neretvu nedaleko Boračkog jezera.. Rijeka i selo dobili su ime po vrbi rakiti kojom je gornji  ...   2.. Studeni potok – aždaja.. Fascinantan je i Studeni potok, koji svojim neobičnim oblikom privlači posjetioce.. Cijelom dužinom prelijepe livade vijuga potok, koji nam u sjećanje doziva sliku aždahe-velike zmije, koja je, po legendi došla u selo da ga uništi.. Potok slijedi vijugavu liniju zmijskog tijela, a završava vodopadom Badnji u kanjonu Rakitnice.. Slika 3.. Most na Rakitnici.. Put vodi preko mosta na Rakitnici za koji su nam poznanici rekli da tamo zmije vise sa grana i da su gnjezda poskoka baš na stazi.. Rakitnica je puna kanjona, brzaka, slapova, vodopada i mirnih bazena.. Kad smo sve to preživjeli znali smo da nas netko gore čuva.. Negdje poslije podne stigli smo u civilizaciju u vikend naselje na Boračkom jezeru.. Slika 4.. Boračko jezero.. Tu smo se malo motali da padne mrak te smo dobro osmotrivši zauzeli jednu vikendicu i u njoj prespavali.. Slika 5.. Prenj.. Drugi dan slijedio je uspon na Prenj 2155m.. Prenj je najljepša, najatraktivnija ali i najsurovija planina u Bosni i Hercegovini.. Vjerojatno je to razlog što već 2 puta nisam uspio doći na vrh.. Stigli smo do planinarskog doma no dalje se od magle nije moglo.. Slijedilo je spuštanje u Mostar gdje je vladala temperatura cca 40 C, a mi u debelim čarapama i gojzericama šećemo gradom.. Prespavali smo u jednom od dva luksuzna hotela i oprali sa sebe svu muku i znoj transverzale Sarajevo - Mostar.. Slika 6.. čuveni mostarski stari/novi most..

    Original link path: /index.php?option=com_content&view=article&id=85&Itemid=261
    Open archive

  • Title: Ararat by Taliban
    Descriptive info: Ararat by Taliban.. 27 Prosinac 2012.. Hitovi: 1214.. ARARAT 5135m.. by: Zdravko Drobac - Taliban.. U našem planu nekako je iza Mont Blanca došao na red Ararat 5135m.. Tibor je iz Novog Sada donio vijest da je potrebna Turska dozvola za uspon na Ararat.. To ćemo obaviti u Istambulu.. Naš vlakić nas je u nekom podnošljivom roku dovukao iz Bjelovara do Istambula.. Posjetili smo agenciju za odnos s vladom.. Odmah nam se učinilo da to miriše na prevaru odnosno korupciju.. Dozvola se može dobiti u roku od 30 dana tako da smo zakasnili sa prijavom – tako bi to izgledalo po njihovom.. A po mome ako ste sposobni skratite taj rok , kupci su tu i kreću prema Araratu.. Ako u roku od 15 dana ishodite dozvolu nazovite svog čovjeka u Dogubayazitu (Učmar Sungur) i mi ćemo s njim dogovoriti sve ostalo.. Tih petnaestak dana ćemo se prosmucati po Turskoj.. Prije toga valjalo je obići znamenitosti Istambula.. Fascinirala nas je Aja Sofija (crkva, đamija,muzej) Kao doma osjećali smo se na Bazaru tržnici.. Gotovo svi znaju Bosanski, a kada poslije isplate kažu „taman“ razumijemo se 100%.. Između 10-tak autobusa Mercedes 302 odbrali smo pravi koji nas je odvezao do Erzuruma.. Zašto pravi , zato što je jedan od autobusa koji je krenuo prije nas imao sudar sa dvadesetak mrtvih.. Putuje se preko 24 sata.. Nema autoputa nego u svakom smjeru je jedna traka ,a uz nju makadam tako da je to ukupno 4 trake.. Naravno da su šofer šajbe sve oštećene od kamenja sa makadama.. Kao što to pristoji međukontinentalnim putovanjima autobusi staju svako toliko.. I to uvjek uz čajđinice.. A čai, a čai.. Ponuda je sveprisutna.. Nismo računali da putovanje traje dvije noći tako da smo se prvu noć smrzli budući nam je roba bila u rancima u prtljažniku.. Drugu noć smo bili pametniji.. Normalno je da je cijelim putem treštala narodna muzika, ali kad su se začule riječi Šiki, šiki baba uz poznatu melodiju i ja sam zapjevao na radost putnika.. Nekako mi se ta melodija učinila poznatom iz „naših“ krajeva.. Nakon gotovo 2 dana „jahanja“ stigosmo u Erzurum ,Dogubayazit,.. Sulejman Matujski ( to sam ja Taliban) u Isak Pasha Saray u Daubajazitu 1983.. U nekoj aščinici utažili smo glad ,ali kad smo upitali za pivu konobar je ozbiljnim glasom punim prijetnje izjavio „Homeini bira jok“ i prošao prstom ispod vrata.. Na kraju nas je ipak uputio u susjednu birtiju gdje su bili polupani izlozi i gdje se točila piva.. Kako je još uvijek bilo prerano za dozvolu odlučili smo skratiti vrijeme usponom na treći naviši vrh Turske na Suphan Dau 4058m kod Vana.. Nije nam se učinio prezahtjevnim i poslužio je za kondicioni trening.. Na njegovim obroncima naišli smo na tisuće kornjača koje su se parile ,tako da su svugdje bile po dvije na kat.. Ispod Vana je jezero Van s otokom Akdamar na kojem su ostaci Katedrale crkve svetog križa.. U travnju 1915.. tijekom armenskog  ...   kada smo osnivali Kurdsku radničku partiju.. Naime pod utjecajem nacionalnih pokreta u Evropi kurdski radnici iz Njemačke donijeli su taj duh i u Tursku.. Pred veče u tajnosti doveli su nas u neku kuću i tamo smo prisustvovali prvim sastancima osnivanja Kurdske radničke partije.. Centralna figura bila je jedna paralizirana žena koja je došla iz Njemačke i koja je imala najviše reći o toj temi.. Naravno morali smo skinuti svoje planinarske cipele.. U tom trenutku nismo bili svjesni važnosti skupa kojem smo prisustvovali.. Tek nakon 30tak godina koliko je stara Kurdska radnička partija shvaćam veličinu događaja kojem smo prisustvovali!.. Došlo je vrijeme za povratak u Daubajazit , da vidimo što je s dozvolom.. Njihov agent (agencije za odnos s vladom) Učman Sungur nije imao dobre vijesti za nas.. Dozvole nema, vrijeme polako ističe i mi se odlučismo za povratak kući.. O tome smo telefonom obavijestili svoju rodbinu u Bjelovaru i najavili skori povratak za 2-3 dana.. Neke nepotrebne stvari smo bacili u kantu I nekoliko trenutaka prije no što smo napustili hotel zazvonio je telefon i glas iz udaljenog Istambula je rekao ; Sir your permission is OK.. Na brzinu smo se prepakirali ,kopali po smeću da nađemo svoje odbačene stvari,sjeli s vodičem u neki kamionet i krenuli u potragu za Noinom arkom.. Put vodi prema Iranskoj granici do koje ima 16km i promet je bio slab.. Iz Daubajazita smo krenuli s kamionetom na slici Željko Škalec planinarski vodič iz Zagreba.. Put prema Araratu.. Kamionet smo zamjenili s magarcima!.. Prva stanica je Ishak Pasha Sarayi.. Sarayi je pust no kao da se osjeća živući duh Ishak Pashe.. Gradili su ga Čolak Abdi paša, Ishak paša i Mehmet paša od 1685 godine.. Isak Pasha Saray građeno oko 1500 godine uz Iransku granicu.. Kad složno grade djed, otac i sin normalno je da nastane prekrasna građevina.. Nekad je imao pozlaćenu kapiju no to se svidjelo ruskim osvajačima i oni su to zlato preselili kao ratni plijen u petrogradski muzej Ermitaž.. Negdje u pustopoljini smo kampirali i za nekoliko dana u navezu preko ledenjaka osvojili najviši vrh Turske Ararat 5135m.. Uspon na Ararat po ledu.. Kažu da je do njega doplovila Noina arca i mnogi avanturisti traže ostatke te barke.. Mi nismo ništa našli, a slabo smo se i trudili.. Istim putem nas je vodič vratio i nazad ,gdje smo uzeli avion za Ankaru , još uvijek preplašeni od one nesreće na Turskoj transverzali.. Put iz Ankarenastavili smo udobnim vlakom do Istambula i Bjelovara.. Ups samo smo zaboravili javiti rodbini i ženi da nećemo doći za 2-3 dana nego za desetak.. Moj otac je nakon 4 dana otišao u miliciju i prijavio nestanak sina i cijele ekspedicije.. Kad su čuli gdje mu je sin „nestao“ rekli su mu da ga može prekrižiti ,i da me oni ne misle tamo tražiti.. Na kraju je sve završilo dobro i ja se s radošću sječam vodiča Učmara , malog vodiča Alija i tih dobrih ljudi..

    Original link path: /index.php?option=com_content&view=article&id=83&Itemid=260
    Open archive

  • Title: Kilimandžaro by Taliban
    Descriptive info: Kilimandžaro by Taliban.. 24 Veljača 2013.. Hitovi: 1108.. Kilimandžaro.. Nekako po redosljedu trebalo je naći veću planinu od Ararata za naš slijedeći cilj.. Sam bog nas je spasio da nismo uočili Kavkaz 5642m gdje su desetak godina prije nastradala četvorica hrvatskih alpinista.. Izabran je Kilimanđaro 5895m.. Žena i ja smo zaključili da bi bilo vrijedno obići to područje.. Brzo se skupila ekipa iz Bjelovara koja se zagrijala za tu ideju.. Nakon filtriranja (brojanja novaca) ostalo nas je sedmero.. Povezali smo se s KLM koji je imao najjeftinije karte za Tanzaniju.. Uredno smo skupljali novce, kondiciju i sponzore i normalno radili.. Jednog petka kad sve muškarčine nakon posla završe u birtiji ,nas nekoliko iz firme odabralo je birtiju uz prugu kod 3.. maja.. Kojih pola sata kasnije pojavila se druga trojka na vratima.. Tražili su neke planinare koji planiraju put na Kilmanđaro , a vođa im tu negdje stanuje.. Konobarica o tome ništa nije znala no ja sam se osjetio pozvan.. Pogodili su birtiju magnetski vođeni.. Lujo i ekipa iz Križevaca bi isto tako krenuli u Afriku.. Koje li sreće, obostrano.. Sada nas ima 10.. Javljamo u KLM da se povećavamo , a oni već slijedećeg tjedna imaju zamolbu.. Bismo li sa sobom povukli i četvero planinara studenata koji nisu mogli naći povoljni let za Keniju.. Može, kažem ja a KLM za uzvrat daruje pola avionske karte.. Kada je to tome tako moram biti siguran da će ekspedicija uspjeti.. Zovem za vodiča Darka Berljaka i nudim mu pola besplatne karte za Tanzaniju.. On je i to proširio, poveo je svoju ženu ,a KLM je na tu kombinaciju dao cijelu kartu besplatno.. Na sve to KLM je zalijepio i šestero penzionera tako da nas je na kraju poletjelo 22 ,ako koga nisam zaboravio.. U nedjeljnom Vjesniku napao nas je novinar Željko Sušić lamentirajući o tome kako neiskusni Podravci idu ginuti na najviši vrh Afrike.. Spominjao je nešto i Kavkaz.. Napad je bio na cijeloj stranici.. Ostavili smo drugima da mu odgovore a mi smo se u Beču ukrcali u srebrnu pticu DC8 i poletjeli za Afriku.. Oko ponoći sletjeli smo u Kartum po gorivo.. Vani je bilo cca 40 stupnjeva.. Naš cilj je međunarodni aerodrom Arusha u Tanzaniji.. Blizu je brojnih nacionalnih parkova, kao što su Serengeti, Ngorongoro, jezero Manyara, Olduvai, Tarangire i Kilimandžaro.. Tu nismo gubili vrijeme nego smo pohitali prema Kilimađaru da uz put ne pokupimo kakovu lokalnu bolest ili malariju protiv koje smo se cijepili u Domu narodnog zdravlja Andrija Štampar u Zagrebu.. ulaz u nacionalni park Kilimanđaro.. Tamo smo sjeli u neki autobus za ljude i kokoši i došli do Marangu vrata 1860m gdje je ulaz u nacionalni park Kilimađaro.. Negdje oko blagajne upoznali smo Slovenca Marija koji je u Tanzaniji gradio tvornicu prikolica sa firmom Vozila Gorica.. Pošto je on bio na privremenom radu imao je domicilna prava.. Tj mogao je plaćati račune i usluge u tanzanijskim šilinzima koji su na crnoj burzi bili 7 puta povoljniji.. Tad nam je krenulo.. Crnac koji nosi rance i prtljagu koštao je 1 $ dnevno.. Prvi je dan ,s rukama u đepovima , lagana šetnja do prvog planinarskog skloništa.. Nismo vidjeli niti jednu životinju.. sklonište Mandara hute.. Naveče smo u Mandara hute skloništu 2715m dobili neku večeru koja nije bila tako loša da bi se do danas sjećao.. Drugi dan bio je identičan sa prvim.. Šetnja po pustari iza crnaca koji su nosili naše rance.. Osjećali smo se kao Engleski aristokrati iz 19.. stoljeća.. Lagano smo došli do srednjeg doma Horombo hute 3705.. Prezentacija u Horombo hute.. Zadnji dom, Kibo hute 4730m , je počeo izazivati probleme.. Naime prebrzo smo došli na tu visinu, bez aklimatizacije i počela se osjećati visinska bolest, tj mučnina u želucu.. Svatko se zabio u svoj kut da preboli svoje tegobe.. Na vrh se kreće negdje iza ponoći.. Odmah od doma Kibo počinje sipar odnosno završava sipar koji kreće od ruba vulkanskog kratera Kilimanđara.. Kako u to vrijeme štapovi za hodanje nisu bili u modi ,na svaka 3 koraka naprijed slijedilo je proklizavanje 1 korak unazad.. Do jutra smo se borili sa siparom , no kad smo izašli na rub kratera izašlo je i sunce i cijela Afrika ukazala se pod nama.. Do vrha treba ići uz rub kratera bez nekog značajnog penjanja i daljnjeg savladavanja visina.. Nije bilo previše zima.. Mojoj je ženi bilo loše i mučno i ja sam skinuo pernatu vindijaknu i njom  ...   smo uz rub nekog jezerceta i izložili na travi svoj menu.. Iznenada iz zraka sručilo se eskadrila crnih ptica i dijelom pograbljala našu marendu.. U jednom od kampova u kojem smo odsjeli žalili smo se na nesnosnu noćnu buku.. Kad nas je recepcionar na kraju shvatio na što se žalimo samo je kratko odgovorio: ma to je lav sa recepcije.. Vrijeme je da se stari ratnici odmore.. Iz Arushe smo poletjeli za Dar el Salam glavni grad Tanzanije.. Letjeli smo nekim malim Piperom gotovo iznad glava žirafa i ganjali krda zebri po pustari Tu smo odlučili odmoriti umorna tijela i probrčkati se u Indijskom oceanu.. Bilo je tu mnogo iznenađenja.. Jednom smo tako ušli duboko u more tražeći neke školjke.. More je plitko i možda smo hodali kojih sat vremena.. Oko nas bilo je dosta domorodaca i oni su vjerojatno lovili ribe i školjke.. U tom svom lovačkom zanosu nismo ni primjetili da su se domoroci povukli.. Na to nas je upozorio veliki plimni val koji je polako potapljao stjene oko nas.. Usljedila je uzbuna i bježanija prema obali da nas more ne potopi.. To nam je naravno i uspjelo ,jer da je drugačije ovog putopisa nebi bilo.. Bilo je zanimljivo prošetati obalom ujutro ,kad se plima povuče.. Na obali ostaju nasukani desetci kapitalaca riba i školjaka.. Sjećam se jedne velike bodljikave ribe barbed fish.. Domoroci s košarama idu u ribolov i dužnost im je samo pokupiti ribe koje su ostale u pijesku.. Slika 9.. falkuša iz Tanzanije.. Jednu noć nas je Mario ugostio u svojoj vili u Dar el Salamu.. Izgledala je lijepa i raskošna.. Imala je samo jednu manu, netko je ukrao air condition i bila je kvadratična rupa u zidu.. Nije bilo tako vruće da bi nam to bilo tako važno.. No kada se spustila noć i kad smo legli spavati tisuće komaraca navalilo je na finu bjelačku kožu.. Nije bilo položaja u kojem komarci nisu grizli.. Pokrili smo se sa plahtama no to ih nije ni malo smetalo.. Boli su kao da su na takmičenju.. Razapeo sam plahtu na prste ruku i nogu tako da sam im ostavio samo četri točke koje mogu napadati.. No i na to su bili spremni.. Raspodjelili su se na svaki prst po tisuću i nastavili bosti.. Nisam mislio da ću dočekati jutra.. Ako tu noć usporedim sa jednom noći koju smo nekad davno prespavali u bivšoj karauli na Prokletijama sa stotinama miševa koji su skakali po nama, zavlačili se u ruksake , tražili hranu, pomalo grickali odjeću i posteljinu onda je spavanje u karauli bilo ko u Hiltonu.. Ujutro smo zahvalili ljubaznom domaćinu i iselili iz njegovog apartmana.. Drugu noć proveli smo u hotelu Kilimađaro.. Naravno da smo avansno platili spavanje u tanzanijskim šilinzima kako nas ujutro nebi iznenadili s dolarskim računom.. Za večeru smo se odlučili počastiti u restoranu.. Čovjeku se rijetko u životu pruža prilika da jede jastoga i mi smo odlučili da to bude sada.. Kako će našim prijateljima teći sline kada nas budu slušali kako smo se častili s jastogom.. Oprostite ali jastoga danas nema bio je odgovor konobara poslije naše narudžbe.. Za predjelo smo uzeli kraljevske škampe koje su bile pune pijeska tako da smo si malo ispjeskarili zube.. Za glavno jelo je bilo isto to samo u drugom obliku.. Kada je vjetrić puhnuo s oceana preko naše večere želudac mi se dva put okrenuo.. Tako je završila večera za koju sam mislio da ću je se sjećati cijeli život.. Možda i hoću no ne po dobrom.. Nedaleko centra nalazi se legalna tržnica za slonovu kost.. To je niz montažnih kučica i šatora gdje domoroci obrtnici ručno izrađuju figure iz slonovače.. Tu je jedina valuta dolar tako da smo za kljove morali platiti punu cijenu.. Kupio sam tri kljove sa izrezbarenim ženskim poprsjem dužine 40-tak centimetara.. Cijena je bila duplo jetinija od one da smo je kupovali na aerodromu.. Pošto se bjelokost ne smije iznositi iz zemlje ugurali smo figure među dereze i cepine i tako prošli kroz carinu.. U Beču smo kupili nešto tehničke robe , sakrili u dereze ,a kljove izvadili van jer više nisu bile sumljive.. Imali smo i košaru punu afričkog voća da počastimo svoje najbliže koji su nas poduprli u našim nastojanjima da upoznamo svijet.. Jedna kljova završila je kod našeg najvećeg donatora Franca, druga je otišla za operaciju srca i treću sam prodao na slobodnom tržištu za 1000 DEM.. Vaš taliban..

    Original link path: /index.php?option=com_content&view=article&id=92&Itemid=264
    Open archive

  • Title: Ande by Taliban
    Descriptive info: Ande by Taliban.. 17 Ožujak 2013.. Hitovi: 1184.. Ande.. Nakon Kilimađara tražili smo neku višu planinu i odluka je pala na Ande na najviši vrh Aconcagvu 6962m.. Cijela 1986 g.. bila je rezervirana za pripreme.. Počeo sam već u veljači.. Nekoliko desetaka krugova oko Borika bila je prava uživancija.. No ove godine već na startu nešto je puknulo u nozi , tetiva je natekla i ja sam smanjio broj krugova i intenzitet priprema.. Za prvi svibanj odabrali smo uzdužno forsiranje Velebita.. Plan je bio prvi preći od Zavižana preko Alana do Oštarija.. Znali smo da je Velebit pod snijegom no to je samo davalo draž našoj nakani.. Taj dan kad smo se spremali na Zavižan prasnula je atomska centrala u Černobilu te je Zagreb izgledao sablasno pust.. Ukrcali smo se u autobus sa dosta šarolikom opremom.. Ja sam imao skije lauferice, Germa je imao skije za turno skijanje ,Pufica je imala krplje ,a ni ostali nisu bili ujednačeni.. Kako je vani sijalo sunce drugi putnici su nas začuđeno gledali kamo smo se mi to spremili budući su se oni spremili za kupanje.. Nekako smo se dovukli do Oltara i krenuli veselo prema Zavižanu.. Kod lugarske kučice , na mjestu gdje je sada uprava parka , dočekao nas je snijeg.. Bilo je lijepo vreme, ugažena staza i bez problema smo stigli na Zavižan.. Tu nas je razdragano dočekao domar Ante Vukušić i nekoliko domicilnih planinara.. Nakon kratkog odmora odlučili smo osvojiti jedan od obližnjih vrhova.. Domar nas je upozorio da budemo brzi , da dolazi nevrijeme i da se brzo vratimo.. Tako je i bilo.. Tek što smo se vratili u dom spustila se snježna oluja sa orkanskim vjetrom i veličanstvenom grmljavinom.. Što su vani uvjeti bili gori raspoloženje ekipe u domu bilo je sve bolje.. Čini mi se da smo pronašli i novi recept za palačinke bez mlijeka.. U jednom trenutku grom je zapalio električnu razvodnu ploču no ni to nas nije sputalo u radosti.. Sve je bilo nekako uzvišeno, čarobno , bajkovito ,fascinantno nešto što je ukazivalo na događaj koji mi u tom trenutku nismo razumjeli.. Kako je WC bio vani bio je pravi pothvat otići do njega i vratiti se.. Meni je probleme radila bura koja koja nije dozvoljavala WC papiru da mirno legne na svoje mjesto već ga je stalno vraćala nazad.. No to nije bilo ništa prema jednom planinaru kojem je bura zalupila vrata , a čavao za odložit robu mu se zabio u čelo.. Odlučeno je da svatko ko ide na WC mora imati asistenta, kako bi preživjeli do jutra.. Jutro se ukazalo u svoj svojoj ljepoti.. Kristalni odraz novog snijega bliještao je oko doma.. Cijela panorama bila je okićena novim snježnim pokrivačem.. Domar nas je nagovarao da odustanemo od svog nauma , no ništa nas nije moglo odgovoriti od našeg plana.. Pogotovo kad je čuo da sam samo ja prošao Premužičevu stazu i to po ljetu.. Stradat će te , igubit će te se , poginut će te no Velebit je tu noć već uzeo žrtve.. Krenuli smo puni volje sa skijama, laufericama, krpljama, derezama i ostalom opremom.. Kako je palo 30-tak centimetara novog snijega markacije su bile dosta sakrivene, a i staza nije bila u cijelosti uređena.. Tamo gdje nismo vidjeli markaciju hodali smo široko i znalo se dogoditi da kad se naslonite na stijenu ispod ruke osvane markacija.. Po dubokom snijegu, sa slabim markacijama trebalo nam je 5-6 sati do Rosijeve kolibe.. Koliba je imala vrata i oštećenu peć.. Podjelili smo se u komisije i krenuli u obnovu kolibe i pripremu večere.. Jedna komisija bila je zadužena da pronalazi suho korjenje i grane i da ih sa litice baca na kamenje kako bi se granje usitnilo, druga komisija spremala je na plamenicima večeru ,a treća je bila zadužena za rekonstrukciju peći.. Tu komisiju predvodio sam ja.. Iz konzerve gulaša ispraznili smo sadržaj, limenku razvili u koristan komad lima, savinuli prema oštećenju na peći i sa ilovačom koju smo iskopali ispod snijega zaljepili za peć.. Peć se prestala dimit, poslagali smo vreće za spavanje na pod i prionuli zasluženoj večeri.. U međuvremenu netko je prolio čaj po svim vrećama tako da smo morali prije spavanja osušiti i vreće.. Ženski dio ekipe žalio se na napor i umor i predlagao da sutra odustanemo od transverziranja prema Oštarijama.. Taj problem ćemo rješavati sutra.. Zaspali smo u miru i tišini ko u najluksuznijem hotelu.. Drugi dan ponovilo se kao i prethodni.. Netaknuta ljepota Velebita zavijena u novi snježni pokrivač ispunjavala je naša srca, dušu i unutarnje akumulatore.. Opet nam je trebalo 5-6 sati tumaranja po snijegom prekrivenoj stazi do planinarskog skloništa na Alanu.. Nekako je duša puna kad vidiš da prvi hodaš po netaknutoj prirodi.. To me je malo podsjetilo i na ljubav.. Raspremili smo se u domu , večerali i na našu žalost ili sreću vidjeli da je neka druga ekipa otišla u pravcu Oštarija.. Naš je plan izgubio čar netaknutosti pa uz ženske žalopojke o umoru odlučismo da ovdje prekinemo našu avanturu.. Ujutro po sunčanom vremenu lagano smo se po kolskom putu spustili u civilizaciju.. Na magistali nas je napao neki mještanin kako smo mogli ostaviti ljude da se smrznu.. Naime za vrijeme našeg boravka u domu na Zavižanu ,za vrijeme one strašne oluje obitelj Prister iz Zagreba krenula je prema domu na Zavižanu.. Otac, mati i dvoje djece.. Snažna bura i snježno nevreme oduzeli su snagu ocu obitelji i on je legao nekoliko stotina metara ispred doma.. Žena je shvatila da neće moći spasiti i djecu i muža iz snježne mećave te je poslala djecu nazad u lugarsku kolibu na Sići.. Ona je ostala uz muža i kad je muž umro krenula prema djeci ali nije stigla.. Zalutala je u snježnom beskraju.. Slijedeće jutro vojnik koji je tuda patrolirao budući je na Velebitu bila vojna baza čuo je plač djece i prvi prišao u pomoć.. Pokrenuta je gorska služba spašavanja i jedna ekipa je iz doma krenula prema Siči , a jedna iz Siće prema domu.. Sastali su se ali tijela nisu našli.. Pomnim pretraživanjem našli su na oba tijela pokrivena novim snijegom.. Zato mi se ona veče u domu činila tako mističnom.. Sa magistrale smo se spustili do prvih kuća, kad tamo Tičak iz Bjelovara (Jablanca).. Saznali smo šta se zbilo, ispričali što smo znali i polako nazad u Bjelovar.. Kako bi bili sigurni u svoj uspjeh na Andama informacije o Aconcagvi potražili smo u Sloveniji u Radovljici kod dvojce alpinista koji su prešli Ande uzduž ne silazeći sa grebena, hraneći se ostacima silnih ekspedicija koje onuda prolaze.. Za naš plan čuli su i Crnogorci pa su oni crpili te informacije od nas.. Slijedilo je traženje najpovoljnijeg leta za Buenos Aires.. Iz Francuske su nam poslali katalog Nouvo Frontiers.. To nam se učinila najpovoljnija ponuda.. Imali su predstavništvo u Munchenu pa sam ja s kumom Verešom krenuo u rezervaciju karata.. Primila nas je gospođa Nimfius.. Sve nam je bilo jasno osim onog dijela u kojem se govori da taj dan kad se vraćamo iz Buenos Airesa nema leta za Munchen pa možemo nadoplatiti preko Frankfurta ili na njihov račun prespavati u Madridu u hotelu A kategorije.. Kum je to krivo preveo , ali ja sam znao da to mora biti u našu korist.. Nakon nekoliko dana kum nas je kroz mečavu i zatrpane ceste odpeljao u Munchen kad su stali svi vlakovi i autobusi.. Za razliku od Kilimađara broj planinara se osipao tako da smo pošli troje ;moja žena Dina, ja i Xhevat Goga vodič sa Prokletija.. Iz Munchena smo odletjeli u Madrid gdje smo se ukrcali u veliki Boing 747 Iberia te krenuli prema Buenos Airesu.. Po dolasku u grad nismo gubili vrijeme i odmah smo se uputili prema Mendozi na granici s Čileom.. Tamo smo obavili formalnosti i krenuli prema Aconcagvi, najvišem vrhu Anda.. Ured za iznajmnjivanje magaraca.. Ishodišna točka je Puento del Inca 2760m gdje prolazi Panamericana.. Panamericana je cesta od južnog do sjevernog pola, koja spaja dvije Amerike.. Ovdje se nalazi i planinarsko groblje za one koji nisu znali svoje mogućnosti ili nisu imali sreće.. Rance smo natrpali na mule i konje i nekoliko dana smo šetali između kampova Confluencia 3300m, Plaza de Mulas 4370m, Nido de Condores 5434m i Berlin 5933m.. Tako smo se aklimatizirali.. Surova planina zna odnijeti život i ljudima i životinjama.. Ujutro se popnemo do jednog kampa, složimo šatore i odmorimo.. Popodne dio stvari odnesemo u viši kamp te se vratimo.. Kamp Berlin 5933m.. U kampu Berlin, naveče pred zalazak sunca koji je na Andama fantastičan , začuo se zvuk violine i neki virtuoz održao je koncert za izabrano društvo svjetskih planinarskih avanturista.. Pošto je temperatura bila -20 C svi smo bili zavučeni u šatore ,a zvuk violine probijao je sve najlone ravnomjerno.. U kampu smo ustanovili da smo ostali bez plamenika.. Naime naš dječji plamenik nije radio na tim visinama tako da nismo mogli topiti snijeg i pripremiti vodu za završni uspon.. Neznam zašto ali to nas nije jako zabrinjavalo.. Bog je vidio da smo brižni i sutradan je osvanuo topao i sunčan dan.. Krenuli smo rano , sunce je držalo prihvatljivu temperaturu i odmicali smo dobrim tempom.. Prošli smo logor Indepedencia na visini 6230m i ukazao se sipar Canaleta 6600 m.. Refugio Indepedencia na visini 6230m.. Kako tada 1987 g štapovi za hodanje nisu bili u modi cepin nije puno pomagao i na svaka dva koraka jedan sam otklizao nazad.. Taj omjer se sve više smanjivao dok nisam došao do omjera jedan napred jedan nazad.. Tu sam  ...   slijedeći leti tek za osam dana.. Možete letjeti i iz Čilea kao da nas je zafrkavala službenica u agenciji.. No dogodilo se nešto što je promjenilo moj a vjerujem i vaš život.. Kad već ne možemo na južni pol informirali smo se za let u Buenos Aires.. Gospođa koja je radila u nekom kontejneru na rubu šume, pogledala je u neku televiziju i rekla da imamo tri leta za danas i tri leta za sutra.. Avion u jutro je pun , u podne ima 8 mjesta ,a večernji je poluprazan.. Za sutra ima mjesta u svim avionima.. Gledao sam u tu televiziju i čudio se otkud ona vuče te podatke i to iz šume ispod visokih planina,skoro s grane.. Kako su ih stigli prije prebrojati.. Zakleo sam se sebi da ću kad se vratim nazad kupiti tu PC tehnologiju.. Bilo je to ipak 1987 godine.. Vrijeme prvih XT-a računala.. Nismo otišli u Buenos Aires već na izlet u Punta Norte na obali Atlantskog oceana.. Druženje sa morskim slonovima i morskim lavovima na Punta Norte Argentina.. Ovdje je velika kolonija morskih lavova, morskih slonova, pingvina i bezbroj drugih životinjskih vrsta.. Kažu da se u ožujku mogu vidjeti orke kitovi ubojice kako plove uz obalu i namjerno se nasukavaju loveći bebe morskih slonova.. (youtube.. com/watch?v=jbTugFAot4A) Taj detalj nismo vidjeli ali to je razlog da se vratimo ponovo.. Nakon još nekoliko argentinskih bifteka u Bariloche-u krenusmo avionom bez voznog reda u kojem je bilo 5 slobodnih mjesta prema Buenos Airesu.. Doviđenja Bariloche, doviđanja argentinskom Bledu ,doviđanja Argentinskoj Švicarskoj kako zovu taj kraj.. U Buenos Airesu smo se zadržali koji dan i pokušali uhvatiti njegov ritam.. Život u Buenos Airesu počinje u ponoć.. Tada se izlazi na večere i zabavu.. Odlučili smo otići na parrilladu.. Na ulazu u neki restoran uplatili smo nekih par dolara po osobi i sjeli na preporučeno mjesto.. Priloge smo morali uzimati sami ,a bezbrojni kuhari obljetali su nas sa pečenom šunkom na maču, sa pečenim krmenadlom na maču, sa pečenom ribom na maču, sa pečenim pilićima na maču, sa biftecima u platama , sa janjetinom na maču , sa pečenim kobasicama na maču i ostalim delicijama.. Trebalo je samo klimnuti glavom i osoblje bi otfikarilo komad mesa sa mača u vaš tanjur.. Sve je to bilo uračunato u onih par dolara.. Plaćala se samo piva koju je ova hrana zahtjevala u velikim količinama.. Večera je trajala do ranih jutarnjih sati ,a kažu da se nesmije večerati poslije 18 sati.. Na kraju oči bi još jele ali želudac nije mogao podnijeti tu količinu.. Nakon nekoliko dana na autobusnoj stanici u Buenos Airesu koja je dugačka gotovo kilometar potražismo svoj autobus bez voznog reda za pokrajnu Misiones.. Slapovi Iguazu Falls Argentina.. To je nekako na sjeveroistoku prema Brazilu.. Klima je suptropska.. Čim nakon kupanja izađete iz rijeke odmah ste suhi.. Ovde je nalaze čuveni slapovi Iguazu Falls koji padaju s visine od 82 metra.. To je ustvari rijeka Parana.. Bilo nam je simpatično vidjeti na ulazu u jedan dućan dva papagaja koji su bili tu umjesto detektora i čuvali su dućan.. U Iguazu se nalazi i Brazilski konzulat gdje smo otišli po vize za ulazak u Brazil.. Dočekala nas je konzulica u kratkim hlačama i prsluku.. Kad je čula da smo iz Jugoslavije rekla je da ćemo čekati vizu 6 mjeseci.. Jugoslavija, Angola i Vjetnam su tri države čiji su stanovnici gotovo pa nepoželjni.. Ipak kad je vidjela da smo i mi u kratkim hlačama i da smo se uputili na karneval u Rio solidarizirala se s nama i dobili smo vizu preko veze.. A grudnjak je bio raskošno pun.. Uzeli smo neki kombi koji je vozio iz Iguazu-a preko Paragvaja do Foz de Iguazu-a u Brazilu.. Za vizu i pasoš nas nitko nije ni pitao.. Nisu se htjeli zamarati tim formalnostima.. Ipak sutra započinje karneval u Riu i sve ostalo je nevažno.. U Paragvaju na ulici možete kupiti sve svjetske proizvode po vrlo niskoj cijeni, to što su sve kopije nema veze.. I televizori i satovi i muzika i modne marke.. Jedino su dolari pravi.. Vozač kombija proglasio je pauzu od 2 sata i ja sam osim te tržnice na otvorenom uspio obići samo mjenjačnicu.. Nekako mi se učinilo da bi se oni mogli zaigrati sa cruzadosom koji je bio trenutna valuta u Brazilu.. Bio je dugačak red u mjenjačnici i vjerojatno je nešto bilo povoljno.. Za dolar su davali 40% više nego li što je bio službeni tečaj u Brazilu.. Tako će sve sambe, servejše, hoteli, muzika i klopa u Brazilu za nas troje biti jeftinije 40 %.. Osjećat ćemo se ko Kuvajćani u Hrvatskoj.. Na knap sam stigao to riješiti i vratiti se u kombi koji nas je prebacio u Foz de Iguazu u Brazilu.. Ovdje se nalazi najveća hidrocentala na svijetu Itaipu 14 000 MW.. Slika 10.. Hidrocentrala Itaipu Brazil-Paragvaj.. i upravo je bila u probnom pogonu.. 1984 je proradio prvi generator ,a svake godine su dodavali po još 2.. Tako sam prisustvovao još jednom važnom događaju u povjesti čovječanstva.. Hidrocentala je 18 puta snažnija od nuklearne centrale Krško.. Ušli smo u neki dobar autobus kojemu je zadnja stanica Rio de Janeiro.. Putovali smo dugo i udobno.. Na kraju se ispostavilo da naša filozofija autobus bez voznog reda i nije tako loša budući smo stigli u Rio na dan otvorenja karnevala.. Iz autobusa nas je oteo neki taksist bez platiti.. On će nas odvesti u super sobu sa malom cijenom.. Došli smo u neko naselje , u njihove favele.. Soba je imala krov od limenih bačava.. Hvala im što nas nisu ubili.. Na naše negodovanje o kategoriji smještaja taksist nas je opet besplatno odvezao do još goreg smještaja.. Tu smo se već naljutili i htjeli izaći iz taksija.. Ne ne sad će nam pokazati pravi hotel molio je taksist da ostanemo u autu.. Došli smo do plaže Ipanema i tamo se smjestili u neboderu za istu cijenu koju su nam nudili u favelama.. Imali smo 5 minuta od hotela do Ipaneme.. Ipanema je inače plaža do Copacabane.. Slika 11.. Copacobana (bez primjedbi).. Ovdje si imao što vidjeti, pregršt tangi na crnoj pozadini.. Dobro smo pazili na stvari jer se ovdje stalo nešto događa , stalno neko prolazi, trči ,a ima se išto vidjeti što odvlači pažnju.. U principu se niko ni ne kupa.. Svi se kvase radi velikih valova.. Mi smo pokušali biti hrabri ,ali kad je jedan val uhvatio Dinu i ispljnuo ju je na obalu sa grudnjakom u zubima odustali smo od te namjere.. Kako smo ipak bili daleko od kuće odmah smo išli čekirati let za povratak kući jer se za 7 dana pribrižavao i taj dan.. U gradskom autobusu me upikirala neka mala crnica.. Gotovo me probila sa cicama.. Rekoh mala to je greška ,ja sam oženjen čovjek i moja žena je par metara od nas, ali moj prijatelj Xhevat je samac i nalazi se iza nas.. Crnica se okrenula, otišla do Xhevata i na slijedećoj stanici izašli su van.. U vrijeme karnevala na svakom raskršću nalazi se pozornica i na svakoj nastupa druga grupa.. Svaka pozornica ima svoju publiku i ne traba ići daleko od hotela.. Koliko je tu atraktivnih hostesa da ti se mozak zaledi.. Okretao sam se gotovo za svakom jer su bile atraktivne i izazovne sve do prvog slučaja.. Kad sam malo bolje pogledao te koje su bile agresivnije i komunikativnije nisu bile divojčine nego travestiti.. Bilo mi je dosta golih guzica i velikih cica.. Upoznali smo i nekog Rumunja iz New Yorka koji ima curu doktoricu iz Peru-a.. Požalio se da mu ne radi nova muzika , a ima sreću da se u liftu vozi sa dva inžinjera.. Otišli smo u njegovu sobu i pokušali riješiti problem.. Gramafon se sporo okretao i muzika je zatezala ,a Hulio Inglesias je tužno zavijao.. Možete nazvati recepciju da pitate koji je napon u Rio-u, u Brazilu.. Nakon što smo doznali da je napon 11oV prebacili smo svičeve sa 220 V na 110 V i Hulio je opet bio pravi.. Za to nas je sutradan častio raskošnim doručkom u nekom mondenom hotelu.. Jedan dan otišli smo na sambadrom gdje smo promatrali karnevalsku povorku.. Ovdje nije bilo potrebe da im pomažemo, ovdje je bio urnebes.. Slika 12.. Karneval Rio de Janerio.. Došao je i dan našeg povratka.. Lokalni letovi su jeftini , a međunarodni skupi.. Zato smo iz Rio de Janeira odletjeli preko Sao Paola do Foz di Iguazu , tamo pješke prešli granicu i iz Iguazu-a odletjeli do Buenos Airesa.. Ovdje smo u Jugoslavenskoj ambasadi morali dokazivati da je alpinistička oprema koju su ostavili Crnogorci naša.. I to smo nekako uspjeli od neljubaznog osoblja.. Ušli smo na aerodrom i ukrcali u veliku pticu Iberijin Boing 747 koja nas je prevezla preko Atlantskog oceana do Madrida.. Ovaj puta je avion bio dupkom pun.. Na aerodromu u Madridu smo se javili u putničku službu koja nas je prevezla u hotel s pet zvjezdica, budući da nema direktan let za Munchen i to je poklon Iberie.. Baš su to fini ljudi.. Večerali smo u hotelu a kad nam je konobar ponudio crno vino „Cuno“ što je i moj nadimak iz djetinjstva nije trebao širiti ponudu.. Pipe u hotelu bile su pozlaćene ,a naša odjeća neprikladna za hotel te kategorije.. Osoblje kao da se izvinjavalo ; oprostite što ste tako zamazani i poderani.. Drugo jutro odletjeli smo za Munchen i vlakom za Bjelovar.. Devet mjeseci nakon našeg neuspješnog uspona na najviši vrh Ju(g)žne Amerike rodio se naš sin Jug.. Vaš Taliban..

    Original link path: /index.php?option=com_content&view=article&id=94&Itemid=265
    Open archive

  • Title: Velebit by Taliban
    Descriptive info: Velebit by Taliban.. 14 Svibanj 2013.. Hitovi: 987.. Uspon na Velebit spavanje na Sići.. Bilo je to u davna vremena.. Studirao sam elektrotehniku u Zagrebu.. Višak energije na tom muškom fakultetu morali smo negdje iskoristiti.. Kupio sam planinarske cipele i bez straha krenuo u osvajanje svijeta.. Nakon što sam na Kapelskom planinarskom putu zaradio blokadu oba koljena slijedio je uspon na Velebit ,na Zavižan.. Redovnom autobusnom linijom stigli smo iz Zagreba do Senja no tu su započeli problemi.. U to doba nije bilo čestog prevoza iz Senja prema Oltarima tako da smo po Senju tražili prevoz.. Jedan kolega i ja odvojili smo se od skupine i u nekoj oštariji tražili kombi, minibus ili kamiončić.. U međuvremenu je grupa imala više sreće i ustopirala neki kombi i otišla u pravcu Oltara.. Nama nije preostalo drugo nego dostopirati na magistrali do sv.. Jurja, odvojka za Oltare i krenuti pješke.. Bio je sunčan dan i krenusmo polako od mora prema Oltarima.. Hodali smo cijeli dan sa malo hrane i vode.. Čini mi se da je na pola puta bila šterna gdje smo se osvježili.. U Oltare smo stigli tek u sumrak.. Bila je otvorena oštarija te smo u njoj malo povratili snagu, malo odmorili i skupili hrabrost za noćni uspon.. slika 1 Oltari.. Baterije nismo imali pa smo kupili paklo šibica i krenuli u mrklu ,maglovitu i kišovitu noć.. U to doba nije bilo asfalta nego smo hodali po makadamu prema osjećaju.. Markacije nismo vidjeli nego smo se uhvatili taktike samo uzbrdo.. Hodali smo dugo u noć i na jednom dijelu staza se počela spuštati.. Morali smo stati budući da se to protivilo našoj taktici.. Vratili smo se pedesetak metara nazad.. Uzalud smo palili šibice , u mrkloj noći ništa se nije vidjelo.. Tu je bila i granica snijega.. Odlučili smo ovdje na proplanku i prenoćiti pod otvorenim nebom.. Ruksak će poslužiti kao kratka sjedeća postelja.. Kiša je polako rominjala.. U daljini se čulo zavijanje vukova ali mi smo bili tako ljuti da  ...   u glavi ,ukazivala se neka beskonačna bjelina i nisam mogao dalje.. Stao sam i kao da sam se sjetio Hamleta „Biti ili ne biti pitanje je sad“.. Odlučio sam da ako želim preživjeti moram baciti ruksak koji me opterećivao i pokušati se popeti bez tereta.. Kako sam mogao kupiti taj ruksak kupit ću i drugi samo da preživim.. Bez ruksaka je bilo puno lakše.. Za sat dva stigli smo u dom na Zavižanu na radost ostale ekipe i odmah se bacili u krevet u nečije vreće za spavanje.. slika 3 Dom na Zavižanu.. Ispričali smo svoju priču o odbačenom ruksaku.. Ekipa je bila prava i odmah je odlučeno da jedan dio ode po moj ruksak budući se tuda nismo namjeravali vratiti.. Zaspao sam u trenu, a na terenu su se događala čuda.. Ekipa je brzo pronašla ruksak no osim mog ruksaka na cesti u snijegu pronašli su i ostavljeno vojno snježno vozilo na gusjenicama.. Kakovi bi to bili studenti elektrike da ga nisu uspjeli upaliti.. Nešto su se i vozili dok nisu naletjeli na stijenu , a ne na snježni nanos tako da su ga uspjeli prevrnuti.. slika 4 snježno vozilo.. Tek što sam zaspao izdan je nalog za pokret.. Bojali smo se da će vojna policija reagirati ili nas pohapsiti radi prevrnutog gusjeničara.. Izmislili smo neki novi put preko Rosijeve kolibe, duliba i stanova za silazak sa Zavižana kako nas vojna policija ne bi negdje presrela.. Uhvatili smo neki autobus za Zagreb i brzo nestali sa mjesta incidenta.. Vojska se kasnije raspitivala o tom događaju i sudionicima ali je domar ispleo priču o unesrećenim planinarima i sve je to prošlo bez posljedica.. Tridesetak godina poslije podsjetio sam domara Antu Vukušića na taj događaj no on se ne sjeća tog slučaja.. Rekao mi je toplim gorštačkim glasom ; tad je domar bio moj otac Drago i zato se ja ne sjećam.. Stvarno sam star planinar, a osjećam se tako mlad.. slika 5 domar Ante Vukušić.. (slike su posuđene od Google-a)..

    Original link path: /index.php?option=com_content&view=article&id=106&Itemid=270
    Open archive

  • Title: Solunska Glava by Taliban
    Descriptive info: Solunska Glava - Makedonija.. 11 Lipanj 2013.. Hitovi: 870.. Kako smo osvojili vojnu bazu.. Budući da sam savijao tri životna gnjezda ,39 godina u Bjelovaru, 10 godina u Poreču i 10g u Rijeci i Matuljima moglo bi se reći da sam u u svom prvom životu imao dosta zanimljivih planinarenja i avantura.. Npr autostopom od Bjelovara preko Hvara i Pelješca do Đevđelije ili autostopom iz Bjelovara preko Logarske doline ,slapa Rinka do Titove štafete u Beogradu.. Danas ćemo pričati kako smo osvojili vojnu bazu na Solunskoj glavi u Makedoniji.. Kako u ono vrijeme nije bilo interneta svako naše planinarenje bilo je puno iznenađenja, vremenskih nepogoda i opasnosti.. Voljeli smo te makedonske planine ,makedonske pjesme ,makedonsku hranu i strumičku mastiku.. Iako je putovanje vlakom trajalo čitavu vječnost (cca 24 h) ništa nas nije smetalo da prestojimo od Zagreba do Skopja.. Koristili smo ferijalne popuste tako da nam troškovi putovanja nisu predstavljali velike izdatke.. Tako smo osvojili vrhove Đeravice 2656m na Kosovu, Šar planine 2747m, Koraba 2764m, Pelistera 2601m, Osogovskih planina 2252m i Solunske glave 2540m.. Naravno svaki put smo išli samo na jednu planinu.. Znali smo doći dolje ,vidjeti da je planina zatrpana snijegom većim od nas samih i okrenuti se nazad u Hrvatsku ,naravno ne gladni.. slika 1 Solunska glava.. Tako je jednom prilikom naš cilj bila Solunska glava.. Solunska glava se zove po grčkom gradu Solunu jer ga je navodno.. moguće za lijepa vremena vidjeti.. s vrha.. planine.. Dosta brojna ekipa hrabro se vlakom otputila u daleki Veles.. Iz Velesa cesta vodi u selo Bogomila.. Od Bogomile do planinarskog doma Čeples1450m uspon traje 4h.. Nisu to sve bili vrsni planinari već je bila mješovita ekipa.. Ja sam uvijek bio socijalan tip.. Jedan od njih od 120 kg znakovitog imena Pupi zadihao se na usponu prema planinarskom domu i u panici počeo vikati da će se vratiti, da 120 kila žive vage ne može više.. Ja sam preuzeo njegov ranac (nekad je netko nosio i moj ranac) , a Dina mu je dala ruku i izvukla ga do doma.. Uvjet za sve to je bio da viče „ja sam big pig“.. Slika 2 planinarski dom Čeples.. Naravno kao i dosta puta do tada planina je bila zarobljena u magli.. Domar nam je rekao da ne pokušavamo ići prema vrhu jer je gusta magla, a staza je opasna jer cijelo vrijeme vodi uz provaliju koja pada do Skopja.. Na završnom platou je vojna baza i vojska koja nedozvoljava uspon na vrh.. U sebi smo si mislili  ...   čitav napušteni grad.. Počeli smo dozivati stražu da nas uhapse ,ali mrtva tišina vladala je vojnom bazom.. Otvorili smo svaka vrata koja su se mogla otvoriti ,ali kao da je kuga opustošila taj grad.. Otvorili smo vrata jednog polukružnog bunkera i u njemu našli na tone hrane.. To je bio „magacin“.. U drugom bunkeru bila je municija u sanducima složena do stropa.. To je bio „arsenal“.. Zauzeli smo cijelu vojnu bazu bez ispaljenog metka.. To neuspijeva čak ni Chuck Norrisu.. Na kraju smo ipak upali u neku sobu gdje je radio radiotelegrafist.. Siromah se prepao.. Nije znao da li da se preda, da li da viče upomoć ili da se ubije da ga ne mučimo.. Kad smo ga zamolili šalicu čaja i „štambilj“ sa vrha ,malo se pribrao i otišao po pomoć ostavivši nam u rukama cijelu radio postaju.. Uskoro je stiglo još vojnika i neki podoficir koji je preuzeo od nas komandu nad bazom.. Kako je uspon bio naporan skinuli smo se da se roba malo osuši.. Neljubazni poručnik otvorio je vrata da se soba lufta ,bez obzira što smo mi bili u kratkim majcama.. Zamolili smo ga čaj i pečat što je bez savjetovanja sa štabom odobrio.. Uz to je čaj i naplatio.. Čim smo malo došli sebi „ljubazno“ su nas ispratili do ulaznih vrata i zamislili se nad svojom budnosti , straži i mogućim diverzijama.. Slika 5 magla se malo razišla.. Mi smo se lagano spuštali nazad.. Sad nam je provalija bila sa lijeve strane.. Bez provalije bi bili nigdje.. Nešto se magle i razišlo tako da smo vidjeli na nekoliko mjesta da staza kojom smo se uspinjali prelazi preko snježnih streha.. U domu nam naravno nisu vjerovali da smo se popeli do vrha.. Mi nismo imali razloga da ih razuvjeravamo o tom.. Presvukli smo se i krenuli nadoknaditi izgubljene kalorije s uspona.. Atmosfera se malo smirila kad se odjednom probudila radio stanica domara iz doma Čeplez.. Budući su na planini divlji uvjeti i on je radio na frekvenciji vojske.. Načulili smo uši da čujemo o čemu razgovara vojska sa komandom.. Vojska je obavještavala komandu da se bazi približava grupa planinara i pita kako da ih prime.. Da li da im skuhaju čaj i poštambiljaju knjižice ili nešto drugo.. Komanda je odobrila prijedlog i razgovor je završen.. Ustvari se sve to dogodilo 4 sata ranije.. Vojska si je radila alibi.. Tek tada nam je domar čestitao na usponu riječima: Zdravko pa vi ste stvarno bili na vrhu.. Slike sam posudio sa Google..

    Original link path: /index.php?option=com_content&view=article&id=112&Itemid=272
    Open archive



  •  


    Archived pages: 260